Quentin and John : An Englishman in New York

Sigurna sam da svi znaju Stingovu pesmu  "Englishman in New York", te da se secaju onog crno - belog spota, jos dugokosog Stinga kako sa kisobranom u ruci kroci po Njujorku i onog saksofoniste koji gleda kroz prozor svirajuci saksofon. Meni je, recimo, to omiljena Stingova pesma, mada ne umem da objasnim zasto. Mozda sam sa tom pesmom po prvi put jasno spoznala postojanje doticnog, mozda zbog izvesne englestine kojoj sam sklona a mozda jednostavno zbog toga koliko je dobra. Svakako to jeste jedan od prvih spotova urezanih u moje aktivno secanje, ne racunajuci, naravno Majkla Dzeksona. Tako da poprilicno dobro znam taj spot. I uvek sam se pitala ko je ta baba koja je tako cesto u kadru i koja kao da prica sama sa sobom u mnogim od tih kadrova. Moj D. se , recimo, nije ni setio da ima neke babe u spotu, toliko mu je ona bila neprimetna, a verujem i mnogima, iako se cesto u njemu pojavljuje. Tek pre jedno cetiri - pet godina shvatila sam dve stvari u vezi te zene : prvo - to uopste nije zena, vec muskarac; drugo - zove se Kventin Krisp (Quentin Crisp). Zapravo, taj je Kventin Krisp bio ziv jos uveliko i posle snimanja spota : ziveo je sve do 1999. kada je umro malo pre svog 91. rodjendana. 

  

Volim ovaj njegov autoportret sa zarko crvenom kosom, jer je to jedan od veoma retkih nacina da se zamisli mladi Kventin onakav kakav je bio,negde 30tih godina dvadesetog veka. Ona jedna fotografija koju ja imam (dole) iz njegove mladosti - crno bela je, naravno, tako da ne docarava u potpunosti kako se ovaj cudni covek nosio. Volim ovaj autoportret izmedju ostalog i zato sto pokazuje koliko je talentovan Kventin bio : on je pisao sjajne knjige, ilustrovao druge, glumio u filmovima i imao one man show kako u Engleskoj, tako i u Americi; pa opet - on nije bio zapravo nista od toga - ni slikar, ni pisac, ni ilustrator, ni glumac - on je zapravo bio samo Kventin Krisp, jedno hodajuce umetnicko delo, jedna ziva stilizacija, jedna dozivotna uloga koju je igrao. Govorio je - If I have a talent for anything,it is not for doing but for being. Kao i The problem with England is that everyone is convinced that you can't make a living doing nothing. However, in this I feel I have succeeded to some degree. Farbao je kosu kanom u crveno ili lila , iscrtavao obrve, sminkao se i ekstravagantno oblacio. Cak je i nokte nadogradjivao i lakirao. I to sve u vreme kada je biti homoseksualac u Velikoj Britaniji jos uvek bilo kaznjivo zakonom - samo desetak godina pre Kventinovog rodjenja slavni Oskar Vajld sedeo je u zatvoru ispastajuci za taj isti zlocin , pisuci nesretno De Profundis.

 

Pa ipak, Kventin se drznuo da se takav pojavljuje u javnosti, masuci svojom homoseksualnoscu kao zastavom pred ocima stanovnika Londona - i dobijao batine za to. Upravo na to se i odnose reci pesme -   

Takes more than combat gear to make a man
Takes more than a license for a gun
Confront your enemies, avoid them when you can
A gentleman will walk but never run 

Tacnije, kako je sam Kventin pricao, on je u jednom trenutku shvatio da ne vredi bezati od napasnika jer ce ga kad - tad uhvatiti i jos gore pretuci, tako da je uglavnom pustao da se desi sto mora, bez odbrane, i onda nastavljao dalje. 

Rodjen kao Denis Carls Prat u Sariju 1908. godine, Kventin je tek u dvadesetim, kada je i napustio kucu, odlucio da promeni svoje ime. Kako on to kaze - od naranijeg detinjstva bio je zenskast a od trenutka kada se oslobadja roditeljskog doma i stega istog pocinje to svoje osecanje i da zivi - obilazi kafice u Sohou, koji su na losem glasu, gde upoznaje mladice slicne njemu. Sest meseci cak radi kao rent- boy sto je objasnio zeljom da pronadje ljubav. U ovom periodu radio je razne poslove i cesto bio u potpunoj besparici  (When a third wave of poverty overwhelmed me, I knew with even greater certitude than when I lived in Clerkenwell that the only complete solution to my problems was suicide. I never brought it off. I was afraid... Hopelessness was thinly spread like a drizzle over my whole outlook. But, in an emergency, I could not find a puddle of despondency deep enough to drown in ) . Po izbijanju drugog svetskog rata pokusao je da udje u vojsku ali ga nisu primili - kao seksualno devijantnu osobu. Ubrzo posle ovoga on napusta redovne poslove i pocinje da radi kao model u umetnickim skolama i studijima, sto mu se izgleda dopalo - Posing was the first job I did in which I understood what I was doing. Pozirao je narednih trideset godina. Sa sebi prirodjenim osecajem za (samo)ironiju priseca se sebe iz tog vremena : When stripped, I looked less like "Il David" than a plucked chicken that died of myxomatosis. Ali i  Exhibitionism is like a drug. Hooked in adolescence I was now taking doses so massive they would have killed a novice.

Tokom ovih godina poziranja Kventin je i pisao. Medjutim, iako je objavio vec nekoliko knjizica pre - prava slava dolazi tek nakon sto je 1968. godine, dakle u svojoj sezdesetoj godini, objavio The Naked Civil Servant , svoju autobiografiju. On je bio zamislio da se knjiga zove I Reign in Hell, ali mu je njegov agent predlozio da naziv promeni u ovaj po kome je knjiga i poznata stoga sto je Kventin cesto govorio o svom poslu poziranja tim recima : It was like being a civil servant, except that you were naked. S obzirom da se knjiga veoma dopala kriticarima, pre svega zbog njegovog gotovo neverovatno britkog uma kojim je sa lakocom iskazivao vecinu svojih misli kroz aforizme, i da je bila veoma citana (The simplest comment on my book came from my ballet teacher. She said, "I wish you hadn’t made every line funny. It’s so depressing!), Kventin je dobio ponudu prvo za dokumentarni film, a zatim i za dugometrazni film o njemu. U ovom drugom on nije hteo da glumi vec je zadatak dobio tada mladi Dzon Hurt. Ispostavilo se da je film, snimljen 1975. postao vrsta odskocne daske za obojicu - sada su svi znali ko je Kventin Krisp, pogotovo sto je on sam dao uvodnu i zakljucnu rec u filmu; takodje, Dzon tada biva lansiran kao nova zvezda britanskog filma, dobivsi Baftu za tu godinu. Sam film je od strane ljudi iz sveta filma u Britaniji proglasen za cetvrti najbolji britanski film svih vremena. 

Maestralno odigranom ulogom Dzon je osigurao sebi siguran put ka onome sto je sada - veliki, cenjeni bard britanskog glumista. Kventin je posle komentarisao kako je Dzon zapravo uvek igrao njega - Kaligula je bio on, samo u togi; Covek slon je bio on, samo sa kesom na glavi. Hteo je verovatno reci kako je Dzona ova uloga na neki nacin obelezila. I zapravo i jeste, to je i on sam rekao, uloga ga je promenila. Iako heteroseksualac (zenio se cak cetiri puta!:) ova uloga je kod njega stvorila neku novu vrstu empatije prema onima koji pate i dozivljavaju nepravde u ovom svetu - kada se pogleda - on stvarno jeste igrao mnogo takvih patecih uloga, mada je to mozda i zbog njegovog pomalo izmucenog izgleda :) Kventin je pak takodje od ovog filma profitirao - sada su svi znali ko je on - i vise od toga : sada su svi zeleli da znaju sta on misli. Vec po izlasku njegove autobiografije ljudi su se zainteresovali za ono sto Kventin misli; posle filma svi su zeleli da to i cuju. Tako da je Kventin u svojim sedamdesetim godinama dobio i svoj one man show , prvo u Engleskoj, potom i u Americi, koji je redovno bio rasprodat. Sou se sastojao iz dva dela - u prvom Kventin bi pricao o cemu god - a bio je dobar u pricanju prica - dok bi u drugom delu publika postavljala pitanja na koje bi on odgovarao. 

 I became one of the stately homos of England.

I was amazed to receive later a substantial sum for sitting in my room and talking about myself. If only I could get some of the back pay!

Godine 1981. Kventin je odlucio da se preseli u Ameriku. Za razliku od  vecine Britanaca, Kventin je zavoleo Ameriku jos za vreme drugog svetskog rata, kada je dosao u dodir sa americkim marincima koji su bili druzeljubivi i prihvatali ga takvog kakav je bio.  Na samo sebi svojstven nacin govorio je :

The English always say that the Americans are so false. But I don't spend my time wondering if the man in the deli really wishes me to 'have a nice day.' If he didn't, then he wouldn't say it, surely. Takodje mu se veoma dopala neposrednost Njujorcana : In New York, everyone is your instant friend. If you were to stand up in this diner now and shout, 'I'm putting on a cabaret', then everyone would gather round and ask, 'Where will it be?', 'What will it be about?', 'Who will you hire?'. If you did that in England, there would be absolute silence, everyone would stare into their soup and think, 'How appallingly embarrassing. Veoma cesto, besan na svoju domovinu, umeo je da kaze England is a mistake. Naravno, u Americi je bio, sto oni kazu, instant success - u Americi koja je vec tada bila oslobodjena, gde su postojali gay barovi, gde je Kventin na ulici mogao da vidi mnogo cudnije ljude, vece frikove, nego sto je bio on. Britanski wit udruzen neobicnom pojavom ovog starca odusevljavao je Amerikance koji su hrlili da ga gledaju uzivo. Kventin je, naravno, uzivao u takvom zivotu - ziveo je u malom stanu koji nikada nije spremao jer je sav posao po kuci - a mistake : There was no need to do any housework at all. After four years the dirt doesn’t get any worse. Naravno, u ovako prijemcivom okruzenju Kventin se osecao bas kao da sreca pada sa neba po njemu.

U  tom nikada sredjivanom stanu Kventin je ziveo svoj fabulozni zivot, medjutim i ta fabuloznost nije bila tako jednostavna : Being fabulous takes a toll on a being. You simply can’t wake up, shower and go about ones business like a peasant. No you must emerge from you boudoir, followed by two-hours repose for afternoon tea. Then you must bathe. And of course there is the facial steaming followed by moisturizing. Getting my lips lined and coloured is another six-hour ordeal, and by then its time for a midnight fete. Where do the hours go?  Obzirom da Kventin nikada nije govorio ne niti odbijao pozive, ziveo je u konstantnom pohodjenju svih zabava, otvaranja, filmskih premijera, izlozbi. Kao sto ce kasnije reci :

I live quite comfortably on publicity champagne and peanuts. The last time I went to a launch I took a friend. He immediately dived for the champagne and I had to say, 'No, no! Act more like a star! Jer, Kventin zaista jeste bio takav - uvek ekstremno ljubazan i fin, razgovarao je sa svakim, isao na rucak sa svakim ko ga pozove (naravno, taj je i placao ali je zato dobio svoj licni Kventin Krisp sou:) i cak i pricao sa svakim ko ga pozove telefonom - jer mu je telefon bio u javnom imeniku te je mogao da ga zove ko god pozeli. Objasnio je da jednostavno nije mogao sebi da priusti da se ponasa drugacije - jer u svetu u kom je on ziveo, takav kakav je, brzo je naucio da nikada ne mozes znati ko ti kada moze zatrebati, iako je takodje naucio da ne treba od ljudi ocekivati ali da treba svakako primiti ako ti neko ponudi.

Svakako, njegova zvezda je tada bila u usponu, iako je to mozda doslo prekasno - u trenutku kada je vec postao zvezda u Americi blizio se 80toj godini zivota. No, to Kventinu nije ni najmanje smetalo da vodi svoj fabulozni zivot. Nekako tada je poceo da dobija i ponude za razne filmove u kojima se ili samo pojavljivao ili cak igrao neke vaznije uloge. Medju ovima je bio i film sniman 1985. The Bride o Frankestajnu, gde je istoga glumio - Sting. Tada su se prvi put sreli da bi zatim Sting posetio Kventina Njujorku - tri dana Kventin je Stingu pricao o svom zivotu u Engleskoj i svemu sto je doziveo od mladosti do tog trenutka. Sa ovog sastanka Sting je izasao sa inspiracijom za poznatu pesmu, u potpunosti posvecenu Kventinu, i jos izjavio potom Quentin is my hero. Kventin je potom ucestvovao i u snimanju spota,koji je rezirao cuveni Dejvid Fincer, iako nije bas razumevao muziku, po sopstvenom priznanju :

I never understood music. It seemed to me to be the maximum amount of noise conveying the minimum amount of information.

 Sting je smatrao Kventina svojim prijateljem :

Quentin's a friend of mine and someone I admire greatly because I think he's one of the most courageous people I've ever met. He has lived his life in an individual way in a society that is vicious and malevolent. But he is a hero in a feminine way. So that's a song about the feminine qualities than can exist in man without being negative.

(Timeout, 1987.)

O pesmi Sting kaze :

The song is about someone else. It's about Quentin Crisp. I think he is one of the most courageous men I've ever met, and one of the wittiest He was flamboyantly gay at a time when it was physically dangerous to be gay. He lives near the Bowery, and he has an unbelievable sense of humour and joy in life that everybody can draw a lesson from. It was my song to appreciate his singularity. But it's about me, too. It's very important for any kind of writer to have a period in exile. One, it makes you see the country you're in a little clearer than the people there see it. Two, it makes you see the place you come from a little clearer. And I do regard myself as an exile. I've chosen to live in New York for the past two years because of the musicians I play with, because I find it inspiring, because I meet interesting people much more easily than I do in London. It's less phobic here. At the same time, I know I'm not an American citizen. There are certain things about America that terrify me - its foreign policy, religion - and there's a lot about America that I love. But I'm not assimilated. I don't want to belong anywhere. I come from a place I'm proud to come from. That's almost enough. To settle down somewhere for me seems to equate with a sense of decay. 

(Roling Stone,1987.)

A kasnije i otkriva nesto zanimljivo :

I like music to have a lot of references. They're there deliberately, as clues. For example, on 'Englishman in New York', Branford plays 'God Save the Queen' in a minor key at one point. I think that's really what an audience would want. I hope. A sophisticated audience. Rather than just, 'This song is about sex.' That's fine, but is there something underneath that?

Pa ipak,ova Kventinova americko-njujorska idila imala je i tamnu stranu a ona je, iznenadjujuce, dosla bas od strane gay zajednice u Americi - naime, to je bilo vreme kada se iznenada pojavila sida, za koju retko ko da je znao sta da misli - tek, odjednom, ljudi, a tada gotovo iskljucivo homoseksualci, poceli su masovno da umiru, dok je zvanicni stav vlade bio - gotovo nepostojeci. To je bio jedan problem, koji Kventin nije umeo da resi na pravi nacin : rekao je jednom da je sida prolazna moda, hir (a fad) te da joj svakako ne treba pridavati na vaznosti. Ovo je naravno razbesnelo gay zajednicu jer je u tom trenutku prakticno svako poznavao ili bar znao za nekog - ko umire od side. Kventin je to pokusao da objasni, da je hteo reci samo da ne treba paniciti i od toga praviti bauk, jer ga tako samo osnazujes. Medjutim, bilo je kasno. Zatim, Kventinu je mnogo prebacivano sto ne ucestvuje u raznim gay liberation movement-ima, sto se ne angazuje i ne bori za gay prava. On ovo gotovo da nije shvatao. On sebe nije smatrao delom neke organizovane grupe, niti je sebe smatrao njihovim herojem. On je,jednostavno,bio Kventin, a oni su cak pocinjali da sumnjaju da je zaista gay :

You'd think to look at me would be enough. Obviously not. And that is why I do not march. I have realised I represent nothing grander than my own puny self. I am first and last an individual, not a spokesman for any group. I have lived my life with my sexuality clearly apparent. I cannot do any more.

Uostalom, on nije verovao u gay prava : but what do you need liberation from ? Ovakvi stavovi doveli su ga ubrzo u neprilike pa su cak i otkazivani neki njegovi nastupi. I dan danas mu to zameraju, a ne uzimaju u obzir cinjenicu da ne mora svaki gay man da bude i aktivan clan nekakvog udruzenja niti da marsira da bi se osecao seksualno potvrdjenim. Pri tom, Kventin dolazi iz neke sasvim druge ere, ne treba zaboraviti da je rodjen tako davne 1908. i da je za to vreme bio hrabriji i vise true to himself nego sto je vecina homoseksualaca danas, skoro vek kasnije. Takodje, ne treba praviti od ljudi nevoljne heroje. Ako zelis da budes Harvi Milk, super, ali nemoj druge terati da budu isti kao i ti.

Do kraja zivota Kventin je pisao knjige, pojavljivao se u filmovima (na primer u Filadelfiji gde se da videti na kratko as himself na nekoj zurci), i kad-kad odrzavao svoje Veceri sa Kventinom Krispom. Iako je do tada vec bio poprilicno imucan i dalje je ziveo jednostavno kao i pre - nije isao da kupuje hranu :) vec je rucavao sa onima koji su ga zvali i jeo svoj kikiriki sa sampanjcem. Pre smrti odrzao je jedan one man show u Kaliforniji a potom se spremao na obnovljeni sou u domovini. Medjutim, do tada je vec bio ozbiljno bolestan i ozbiljno star. Da bi ironija bila potpuna - umro je u Engleskoj. Medjutim, predosecajuci svoj kraj trazio je od prijatelja da njegov pepeo odnesu nazad u Ameriku i prospu nad Menhetnom, sto je i uradjeno.

Razlog zasto sve ovo pisem sada nije samo cinjenica koliko je Kventin Krisp interesantan lik. Postoji jos jedan, veoma zabavan razlog - 35 godina kasnije Dzon Hurt ponovo igra Kventina Krispa u filmu koji je snimljen prosle godine ! Sad, meni je dovoljno zabavno bilo i to sto je Dzon vec napravio jednu paralelu u svom filmskom opusu tako sto je igrao u V for Vendetta lik Adama Satlera, koji jako podseca na lik Velikog brata, dok je u mladosti, kao sto znamo, zaista i igrao Vinstona Smita u ekranizaciji Orvelove 1984. Ali, ovo je jos zabavnije jer je sada paralela potpuna - opet igra Kventina, sa kojim mu je i zapocela karijera toliko godina ranije (pri tom je jos zabavnija cinjenica da je Dzon bio jedan od studenata umetnosti koji su slikali Kventina kao modela, samo sto to onda, naravno, nije znao:). Naravno, sada su u pitanju kasne Kventinove godine, odnosno, godine provedene u Njujorku. Film je kratak, tek nesto vise od 75 minuta ali je bozanstven. Na zalost, nisam dosla jos uvek do prvog filma, da bih ih gledala hronoloski, vec sam odgledala za sad samo ovaj noviji. To je divan mali film - a kada kazem mali ne kazem to na neki nacin obezvredjujuci ga - vec samo mislim na relativno mali budzet, skromni set i broj glumaca, medju kojima je najveca zvezda, naravno, Dzon. Kazem to na najpohvalniji moguci nacin, a u poredjenju sa jednim velikim filmom koji smo takodje skoro gledali - u kome je zaista sve toliko veliko da pitanje hoce li uskoro (samo po velicini) biti prevazidjeno - Avatar. Sad, nije da ja imam bilo sta protiv velikih, protiv kompjutera i specijalnih efekata i animacije - kao sto je skoro rekao mnogovoljeni Tim Barton u intervjuu povodom Alise - sve je to deo filma i posla. Medjutim, sve to sto nam nauka sada daje, sve te do skoro neslucene mogucnosti, trebalo bi da postoje samo u svrhu price,kako bi ona bila vizuelno obogacena. Pa cak iako nije neka prica, ona mora da ipak postoji i zauzme paznju. Ali ako je ceo film prakticno sadrzan u trejleru, ako nema nikakvog iznenadjenja, nikakvog pitanja, zapleta i onda raspleta, ako, nakon gledanja tog blasted trejlera covek zna ama bas sve sto ce da se desi do kraja filma (da, jahace na freaking narandzastom zmaju ili sta god da je i spasice sve te domoroce koji tako lice na indijance) onda ... pa moglo bi se reci da i imam nesto protiv velikih.

Za razliku od ovakvih filmova mali poput ovoga ne samo da plene vec ostaju u trajnom secanju. Dzon je, naravno, odigrao Kventina ponovo - maestralno. Jedva cekam, medjutim, da pogledam i onaj prethodni, mladalacki film, gde je,kazu, briljirao. Bice pomalo cudno videti ga tako mladog ali verujem da ce to biti pravi uzitak. Definitivno preporucujem film An Englishman in New York i smatram da bi trebalo znati ko je bio Kventin Krisp i kako je nastala pesma naziva istog kao ovaj film.

Na kraju spota Kventin kaze :

If I have an ambition other than a desire to be a chronic invalid, it would be to meet everybody in the world before I die... and I'm not doing badly.

A ja jos dodajem :

It takes a man to suffer ignorance and smile
Be yourself no matter what they say

+ Iako citav svoj zivot i ono sto je tokom istog doziveo Kventin tretira (samo)ironicno-podsmesljivo na kraju ipak izbija njegov pesimizam :

It would be impossible to get through the kind of life that I have known without accumulating a vast unused stockpile of rage. Retaliation, though, was a luxury I could never afford. On the physical level I was too feeble. On any other I was not rich enough. I never dared to be rude to anyone. I never knew that I might not need him later. Long after fantasies of sexual excess had ceased to torment me, my imagination was inflamed by lurid day-dreams of having my revenge on the world.
An autobiography is obituary in serial form with the last installment missing.

Even a monotonously undeviating path of self-examination does not necessarily lead to self-knowledge. I stumble towards my grave confused and hurt and hungry.

++ Jos par citata 

I now know that if you describe things as better as they are, you are considered to be romantic; if you describe things as worse than they are, you are called a realist; and if you describe things exactly as they are, you are called a satirist.

The measure of woman’s distaste for any part of her life lies not in the loudness of her lamentations (these are only an attempt to buy a martyr’s crown at a reduced price) but in her persistent pursuit of that occupation of which she never ceases to complain.

God, from whose territory I had withdrawn my ambassadors at the age of fourteen. It had become obvious that he was never going to do a thing I said.

The consuming desire of most human beings is deliberately to place their entire life in the hands of some other person. For this purpose they frequently choose someone who doesn’t even want the beastly thing.

Health consists of having the same diseases as one’s neighbours.