Friday 17 June 2011

Pablo Neruda - Veinte poemas de amor y una canción desesperada

Buduc je sve u svetu prepuno moje duse
ti izranjas iz svega, prepuna duse moje.
Ti, leptirice sna, nalik si mojoj dusi,
a jednako si nalik reci sto tugu znaci.
(15)

I pored toga sto sam sposobna da se dovedem u stanje zalosti samo stoga sto se Seli utopio ili nesretni Kits umro u Rimu od tuberkuloze, ipak - i pored tog uzivljavanja u zivote mojih romanticara i ljubavi prema  njima - ne mogu reci da su mi njihove ljubavne pesme zaista znacajne : kada zaista osecam velike zanose ili pak odronjavanja u dusi necu posegnuti za Bajronom ili pomenutom dvojicom, pa cak ni za drugim velikima van ovog romanticarskog kruga koje takodje volim - necu dakle citati Sekspirove sonete niti Getea (i pored toga sto njegovog Vertera volim i razumem) pa cak ni Rilkea : moja dusa zvuci kao druga dvojica koja ne pripadaju ovom nasem evropskom kontinentu i dvema njihovim zbirkama; obe su izuzetno poznate i voljene - sto u ovom slucaju ne smatram njihovom losom osobinom vec upravo dokazom njihove najvise vrednosti - one nalaze odjeka, cini mi se, u svakome kao recimo Mocartova muzika. Pri tom se one i medjusobno prozimaju : jedna od ovih uticala je na drugu i jedan covek na drugog tako da su onog mladjeg cak u jednom slucaju optuzivali za plagijat. Jedno je Gradinar Rabindranat Tagorea a drugo Dvadeset ljubavnih i jedna ocajna pesma cileanskog pesnika Pabla Nerude. 

Sa ovim delima to je tako da i oni koji ne vole poeziju ipak ove pesme vole i osecaju u sebi, cak i oni koji ili nisu trenutno zaljubljeni ili oni koji to nisu nikada ni bili. Pored toga obe ove knjige imaju takav kvalitet da bi se onaj koji cita rado odmah zaljubio ako ne drugacije a ono u ljubav po sebi. Oni od nas koji ove knjige volimo cesto smo ove pesme posvecivali svojim ljubavima; medjutim sa Nerudom je tako da ovu poeziju - a narocito tu poslednju, takozvanu ocajnu pesmu - posvecujemo u sebi vise puta ... sve dok je ne posvetimo poslednji put. Toliko je Nerudina pozija opipljiva i ziva da za svakoga od nas pronadje u nama samima pravog svog vlasnika. 


Za razliku od mojih romanticnih zanesenjaka koje tako volim prema Nerudi ne gajim slicna osecanja - iako su mi njegove ljubavne pesme najdraze i najproosecanije : kako je to i Borhes jednom rekao - on jeste divan pesnik, veliki pesnik, ali nije takav i covek (bio). Ako Nerudu i malo u sebi volim kao coveka to je bas taj Neruda od samo devetnaest godina koji pise ovako neverovatne stihove zenama koje je voleo do tada. Jer, ovih 20 ljubavnih pesama, i ta jedna ocajna, nisu posvecene samo jednoj pesnikovoj dragoj i toj jednoj vezi koju je imao, vec mnogima koje su se u njegovoj pesnickoj uobrazilji stopile u jednu, idealnu. Tog mladog zanesenjaka tek probudjenih cula i senzibiliteta jos uvek volim i njega mogu da shvatim : onog kasnijeg coveka vec vise ne razumem, vec je suvise daleko od mene - kako zbog onog sto je cinio tako i zbog onoga sto nije. Ali mladi Neruda koji pise o ljubavi tim svojim zelenim mastilom - jer zeleno je za njega boja nade - a pod pseudonimom sacinjenim od imena jednog (Pol Verlen) i prezimena drugog (Jan Neruda) pesnika, koji na stolu drzi fotografiju Volt Vitmana i pise ovakve stihove koji se valjda mogu po svom gotovo telesnom prisustvu porediti jos samo sa onim kako se kod Betovena ponekad cuju disanje i otkucaji srca (bukvalno, ne figurativno); njega jos mogu da drzim u dusi. 

Ove pesme proslavile su Nerudu nakon sto su izasle iz stampe 1924. godine; u roku manjem od godinu dana prodato je preko milion primeraka ove pesnicke zbirke. O tome koliko je i dalje ona popularna govori i to da za gotovo svaku od ovih pesama postoji cak nekoliko youtube videa od kojih sam ja ovde postavila neke (narocito onaj poslednji veoma je lep, sa muzikom prave atmosfere i delovima filma RudolfaValentina) prvenstveno zato sto se Nerudina poezija stvarno moze osetiti tek kada se cuje naglas (jer je tako culna) i to na spanskom jeziku. Za one koji spanski ne razumeju tu je i neki prevod koji imam kod sebe u prepisu vec vise od deset godina tako da vise ne znam ko je i kada to preveo. U svakom slucaju zvuk Nerudinih pesama, cak i kada se ne razume, nesto je posebno; znacenje se moze pratiti preko prevoda a ostalo, van znacenjskog, osluskivati. Ja sam Nerudine pesme, narocito tu ocajnu, posvetila i poslednji put; za mene one su nasle svog vlasnika, onog jedinog kome su bile namenjene zapravo od kako znam za njih. Sad evo nekih od njih ovde kako bi ih mozda jos neko pronasao iznova ili po prvi put.




14.
Juegas todos los días con la luz del universo.
Sutil visitadora, llegas en la flor y en el agua.
Eres más que esta blanca cabecita que aprieto
como un racimo entre mis manos cada día.

A nadie te pareces desde que yo te amo.
Déjame tenderte entre guirnaldas amarillas.
Quién escribe tu nombre con letras de humo entre las estrellas del sur?
Ah déjame recordarte cómo eras entonces, cuando aún no existías.

De pronto el viento aúlla y golpea mi ventana cerrada.
El cielo es una red cuajada de peces sombríos.
Aquí vienen a dar todos los vientos, todos.
Se desviste la lluvia.

Pasan huyendo los pájaros.
El viento. El viento.
Yo sólo puedo luchar contra la fuerza de los hombres.
El temporal arremolina hojas oscuras
y suelta todas las barcas que anoche amarraron al cielo.

Tú estás aquí. Ah tú no huyes.
Tú me responderás hasta el último grito.
Ovíllate a mi lado como si tuvieras miedo.
Sin embargo alguna vez corrió una sombra extraña por tus ojos.

Ahora, ahora también, pequeña, me traes madreselvas,
y tienes hasta los senos perfumados.
Mientras el viento triste galopa matando mariposas
yo te amo, y mi alegría muerde tu boca de ciruela.

Cuanto te habrá dolido acostumbrarte a mí,
a mi alma sola y salvaje, a mi nombre que todos ahuyentan.
Hemos visto arder tantas veces el lucero besándonos los ojos
y sobre nuestras cabezas destorcerse los crepúsculos en abanicos girantes.

Mis palabras llovieron sobre ti acariciándote.
Amé desde hace tiempo tu cuerpo de nácar soleado.
Hasta te creo dueña del universo.
Te traeré de las montañas flores alegres, copihues,
avellanas oscuras, y cestas silvestres de besos.

Quiero hacer contigo
lo que la primavera hace con los cerezos. 
                                          *
Svetloscu svemira svakog dana se igras.
Ti nezna gosco moja, stizes u cvecu i vodi.
Ti si vise od ove bele glavice, koju
ko grozd svakog dana rukama svojim stiscem.
Nikome nisi slicna otkad ja te ljubim.
dopusti da te polozim izmedju zutih venaca.
Ko ti ispisuje ime slovima od dima
medju zvezdama juga ?
Ah, pusti da se setim kakva si bila onda
kad nisi ni postojala.
Vetar naglo zaurla, u zatvoren prozor mi bije.
Nebo je mreza prepuna tamnih riba.
Svi vetrovi ovde pusu, svi odreda.
Kisa se svlaci.
Prolaze u begu ptice.
Vetar,Vetar.
Samo se ja mogu boriti protiv sile ljudi.
Oluja u hrpe zgrce suvo lisce
i odvezuje camce sto nocas pristase na nebu.
Ti si jos ovde. Ah, ti ne bezis.
Ti ces me odvracati sve do poslednjeg krika.
Privij se sva uz mene ko obuzeta strahom.
Ipak je kroz tvoje oci strugnula cudna sena.
Mala, jos i sad mi donosis cvetove kozje krvi,
a cak su ti i grudi mirisne.
Dok tuzan vetar jezdi i ubija leptire,
ljubim te, i moja radost grize ti usne od sljive.
Kako ti bese tesko dok si navikla na me,
na dusu mi samu i divlju, na ime koje progone.
Koliko puta videsmo blistavu Danicu
dok se ljubljasmo u oci
i svitanja kako se nad nama sire u kruzne lepeze.
Moje su reci po tebi u milovanju rosile.
Odavno ljubljah ti telo od suncana sedefa.
Cak verujem da si gospodarica svemira.
Donecu ti s planina radosno cvece copihues
lesnike mrke i sumske korpe poljubaca.
Hocu da uradim s tobom
ono sto prolece radi sa tresnjama.





18.

Aquí te amo.
En los oscuros pinos se desenreda el viento.
Fosforece la luna sobre las aguas errantes.
Andan días iguales persiguiéndose.

Se desciñe la niebla en danzantes figuras.
Una gaviota de plata se descuelga del ocaso.
A veces una vela. Altas, altas estrellas.

O la cruz negra de un barco.
Solo.
A veces amanezco, y hasta mi alma está húmeda.
Suena, resuena el mar lejano.
Este es un puerto.
Aquí te amo.

Aquí te amo y en vano te oculta el horizonte.
Te estoy amando aún entre estas frías cosas.
A veces van mis besos en esos barcos graves,
que corren por el mar hacia donde no llegan.

Ya me veo olvidado como estas viejas anclas.
Son más tristes los muelles cuando atraca la tarde.
Se fatiga mi vida inútilmente hambrienta.
Amo lo que no tengo. Estás tú tan distante.

Mi hastío forcejea con los lentos crepúsculos.
Pero la noche llega y comienza a cantarme.
La luna hace girar su rodaje de sueño.

Me miran con tus ojos las estrellas más grandes.
Y como yo te amo, los pinos en el viento,
quieren cantar tu nombre con sus hojas de alambre.
                                           *
Ovde te ljubim.
U tamnome borju vetar se rasplece.
Svetlucanje meseca iznad nemirnih voda.
Jednaki dani idu, jedan za drugim hita.
Razudjuje se magla u likove sto plesu.
Srebrni galeb od zapada se otkida.
Ponegde neko jedro. Visoke, visoke zvezde.
Ili crni krst nekog broda.
Sam.
Katkada osvanem, a dusa mi bude vlazna.
Zvoni i odzvanja daleko more.
To je luka.
Ljubim te ovde.
Ovde te ljubim i zalud te obzorje skriva.
Ljubim te premda je sve ledeno oko mene.
Katkada moji poljupci odlaze s ladjama teskim
koje putuju morem tamo gde stici nece.
Znam, vec sam zaboravljen kao ova stara sidra.
Kejovi jos su tuzniji kad uz njih pristaje vece.
Zivot je moj umoran od uzaludne gladi.
Ljubim ono sto nemam. Oci su tvoje daleke.
Moja se dosada bori sa sporim sutonima.
Ali dolazi noc da mi zapeva pesme.
mesec u pokret stavlja svoja kolesa sna.
Tvojim me ocima motre one najvece zvezde.
I kako ja tebe ljubim, tako u vetru borovi
svojim iglastim liscem ime ti pevati zele. 




20.

PUEDO escribir los versos más tristes esta noche.
Escribir, por ejemplo: " La noche está estrellada,
y tiritan, azules, los astros, a lo lejos".
El viento de la noche gira en el cielo y canta.
Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Yo la quise, y a veces ella también me quiso.
En las noches como ésta la tuve entre mis brazos.
La besé tantas veces bajo el cielo infinito.
Ella me quiso, a veces yo también la quería.
Cómo no haber amado sus grandes ojos fijos.
Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Pensar que no la tengo. Sentir que la he perdido.
Oír la noche inmensa, más inmensa sin ella.
Y el verso cae al alma como pasto el rocío.
Qué importa que mi amor no pudiera guardarla.
La noche está estrellada y ella no está conmigo.
Eso es todo. A lo lejos alguien canta. A lo lejos.
Mi alma no se contenta con haberla perdido.
Como para acercarla mi mirada la busca.
Mi corazón la busca, y ella no está conmigo.
La misma noche que hace blanquear los mismos árboles.
Nosotros, los de entonces, ya no somos los mismos.
Ya no la quiero, es cierto, pero cuánto la quise.
Mi voz buscaba el viento para tocar su oído.
De otro. Será de otro. Como antes de mis besos.
Su voz, su cuerpo claro. Sus ojos infinitos.
Ya no la quiero, es cierto, pero tal vez la quiero.
Es tan corto el amor, y es tan largo el olvido.
Porque en noches como ésta la tuve entre mis brazos,
mi alma no se contenta con haberla perdido.
Aunque éste sea el último dolor que ella me causa,
y éstos sean los últimos versos que yo le escribo.
                                              *
Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.
Napisati, na primer : "Noc je osuta zvezdama
i drhte, plava, nebeska tela u daljini.
Ponocni vetar kruzi nebom i peva."
Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.
Voleo sam je, a katkada - i ona je mene volela.
U nocima kao sto je ova drzah je u svom narucju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.
Ona me je volela, i nju ja sam katkada voleo,
a kako i ne bih ljubio njene velike mirne oci.
Nocas bih mogao da napisem veoma tuzne stihove.
Misliti da je nemam. Osetiti da sam je izgubio.
Cuti beskrajnu noc, jos beskrajniju bez nje.
A stih pada na dusu kao na pasnjak rosa.
Sto znaci da je moja ljubav nije mogla sacuvati.
Noc je osuta zvezdama, a ona nije uz mene.
To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Moja se dusa ne moze pomiriti da sam je izgubio.
Moj pogled je trazi, kao da je zeli pribliziti.
Moje srce je trazi a ona nije uz mene.
Ista noc belinom ovija ista stabla,
a mi, oni od nekad vise nismo isti.
Vise je ne volim, zbilja, a koliko sam je voleo.
Moj glas je trazio vetar da dodje do njena sluha.
Drugome. Pripasce drugome. Kao nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno cisto telo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zbilja, a mozda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.
Jer sam je u nocima kao sto je ova drzao u svom narucju,
moja se dusa ne moze pomiriti sa tim da sam je izgubio.
Makar ovo bila poslednja bol koju mi zadaje,
a ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.



Tuesday 7 June 2011

Dnevnicke beleske Tomasa Mana iz 1933. godine [moj izbor;)]

Povodom jucerasnjeg rodjendana najobozavanijeg pisca evo nekih njegovih dnevnickih zapisa iz 1933. godine :) Naravno, ovo su samo moji licni izvodi koje kada sam pravila nisam imala u vidu za deljenje sa drugima - tako da pored toga sto su istrgnute iz ostatka teksta one i mogu znaciti samo onima koji se inace bave Tomasom kao i tim vremenom uopste. Od nekog opsteg interesovanja mozda mogu biti oni delovi koji se odnose na Hitlera i nacizam (sto je pogotovo interesantno ako se znaju njegova stanovista nakon I svetskog rata - kako bi Stefan Cvajg to slikovito rekao - tada Tomas Man jos nije bio na nasoj strani) i sveukupni tadasnji trenutak (divna pominjanja savremenika poput : V. Horovic, jedan izuzetno briljantan mladi pijanista, koji je posle imao velikog uspeha sa Šopenom i Stravinskim.) Pored toga zanimljivo je (opet, za Tomasove fanove) posmatrati na ovaj nacin nastanak dela poput Josifa. Tomas je redovno pisao dnevnik od svoje najranije mladosti : neke (one iz problematicnih godina pre braka ;) on je sam unistio, dok su oni kasnije ostali sacuvani te posle njegove smrti i objavljeni. Kod nas su medjutim, koliko znam, prevedeni samo ovi iz godina 1933. i 1934. valjda upravo zbog interesantnog istorijskog momenta.

K. se odnosi na Tomasovu suprugu Katju Man; za ostalo se morate snalaziti sami :) 

1933


- 15.03. Zbirčica  Dertrambovih  pesama – plemenito  deprimirajuće, pristojno – odvratno.  
- 17.03. Razgovor o drsko–sadističkim propagandnim planovima nemačke vlade, o  bezobzirnom  gaženju i totalnom uniformisanju javnog mnjenja, uništenju  svake kritike, o  izjavi  besmislenosti svake opozicije. Odvratno modernistički zamah, ono psihološki savremeno u  njemu, s obzirom na kulturnu, duhovnu i moralnu reakcionarnost. DRSKO MODERNO, MODERNI TEMPO, FUTURISTIČKO U SLUŽBI BEZIDEJNOSTI NEPRIJATELJSKI RASPOLOŽENE PREMA BUDUĆNOSTI, MAMUTSKA REKLAMA  ZA  NIŠTA. Jezivo  i  bedno. 
- 23.03.  ('Vagner') Jedno  bogato  delo  u  kome  se  javljaju  svi  motivi  mog  života. 
- 27.03.  Neiscrpan razgovor bez kraja o zločinačkom i odvratnom ludilu, sadistički  bolesnim  tipovima moćnika koji su svoj cilj – apsolutno neprikosnovenu vlast – postigli sredstvima sulude  bestidnosti ... Postoje samo dve mogućnosti da se ona sruši : finansijska  katastrofa  ili  pak  neka  spoljnopolitička konflagracija. Duboka čežnja da do toga dođe, spreman na svaku žrtvu, svako sapatništvo. Nikakvom cenom pad tog društvenog šljama ne bi bio suviše visoko plaćen ! Nemcima je bilo dato da prirede revoluciju neviđene vrste : bez ideje, protiv svega višeg, boljeg, uljudnog, protiv  slobode, istine, prava. U sferi ljudskog se tako nešto još nije dogodilo. Pri  tome masa besomučno kliče i veruje da je upravo to želela, dok je ona zapravo prepredeno  prevarena, samo to sebi još ne može da prizna – i k tome čvrsto uverenje viših slojeva, konzervativaca, nacionalnih (Kardof ),da se sve to kreće u pravcu jedne strašne katastrofe. 
-03.04.  Uostalom, ovaj težak doživljaj odmora i nije baš sasvim neplodan. Često ga dovodim  u  vezu  sa  novelom  o  Faustu, koja  će  uslediti  posle Josifa i sa  kojom bih 'stvorio nešto vrlo originalno'. 
-05.04.  Kakvo će samo razočarenje morati da doživi taj nesrećni, sada poneseni i tobože srećni narod! Berza  pada. Privredni  ili  spoljnopolitički  problemi  slomiće  ovoj  vladi  vrat. Šta  će se pak učiniti sa tim obožavanim čudovištem od Hitlera, koji za milione predstavlja jednu  religiju, ako bi konzervativci intervenisali vojskom? Moraće ga, pošto se ukloni njegov reži , gurnuti na mesto predsednika jer bi njegovo smenjivanje i hapšenje bilo premnogo za nemačko  srce .  
- ...razgovaramo o podlosti one radio emisije koja u današnjoj Nemačkoj znači citat ubistvene  denuncijacije .  
-25.04. Razgovor o izjavi prof. Overbeka da bi trebalo da se priključim  nacionalsocijalističkom  pokretu, 'kako  bih  ga oplemenio'. – O 'bajnoj duši' nemačkog naroda i isterivanju crnog  elementa iz njegovog svetlosnog tela. Iskvaren, izvitoperen mit. Upropašćena romantika i bedno – otrovna zloba malograđana. Umetnički heroj je R. Vagner. Dirnuo sam u najosetljivije mesto.  
-02.05.  ... ali sam se kasnije bolje osećao, kada sam sa Bermanom došao na  nemačke stvari, posmatrajući ih u velikom stilu i tumačeći sadašnja zbivanja kao novu formu stare nemačke  kulturne baljezgarije, koja nema, međutim, neke znatnije šanse da uspe. To je izgubljena stvar, iako se opet, kao i kod rata, koji ono sasvim jasno samo produžava, radi o nizu godina. Jedan  veliki manevar skretanja, jedna džinovska nevaspitanost u odnosu na volju svetskog duha, detinjasto bežanje iz škole ... Hoće li konačno ovaj narod učiniti mudrijim, ovaj narod koji je trn  u  ]telu Evrope, Zapada ? 
-07.05.   Lektira Tolstoja mi zato tako odgovara što se u tom delu ono čulno – radosno i  pozitivno na tako prirodan i  ljudski način povezuje sa moralnom kritikom savesti. Juče sam za  vreme putovanja pročitao da najviše i najbolje ljudske osobine, koje nisu i ne mogu biti  svojstvene  tzv. velikim ljudima, predstavljaju – ' ljubav, poetsko osećanje, nežnost, filozofska  sumnja koja nagoni na istraživanje' . 
-28.05.  Uglavnom sam sa njim razgovarao : o Ničeu, 'nemačkoj  revoluciji ', nemačkoj formi  boljševizma, proterivanju  mediteranskog  humanizma, pobuni malograđanskog  neobrazovanja  i  antiobrazovanja, koje se ideologizira  kao 'narodni  pokret ' – što  u  odr. svetsko – istorijskom  smislu  i   jeste . Ali  izraz  'istorijski  pokret' koji  se  javlja  u  svakom  govoru, svakom  članku, ipak  predstavlja  preterivanje. Radi  se  u  osnovi  o  prilično  suvišnom  i  istorijski  malo  značajnom  podgrejavanju  hajke  na  kulturu, za  što  je  već  Niče  optužio  Nemce. Socijalna  suvišnost. (Ono  što  rade  to  je 'marksizam') Moralna  suvišnost (na  osnovu  jednog kompleksa  niže  vrednosti  koji  je  bio čista  hipohondrija). Razlika  u  odnosu  na  Italiju, gde  je možda  bila  potrebna  jedna  nacionalistička  injekcija  kako  bi  mogle  da  se  razmahnu  snage.  A  i   vraćanje  Rimskom  carstvu  nešto  je, naravno , sasvim  drugo  nego  ono vraćanje  u  Teutoburšku  šumu. Ono  polovično  i kukavičko  kod  ove  'revolucije'  koja  nastupa  tako  radikalno. Reči  ' varavarski' ukazuje  se  velika  retorska  čast , ali  se  pri  tom  ne  želi  biti  varvarski , ipak  se  pred  svetom  strahuje  od  ovog  obeležja  i  pridaje  važnost  obrazovanju, kiti  se  jednom  Akademijom  za  literaturu, u  kojoj  jedan  pisac, klanjajući  se  pred  eksponentima  njene  duhovne  bede, slavi  nemački  jezik, dok  istovremeno  njegove  kolege  po  zatvorima  bivaju  tako  prebijani  da  njihove  žene  šest  nedelja  ne  mogu  da  dobiju  dozvolu  da  ih vide. Odeljenja  u bolnicama  sa  strogo  nacionalsocijalističkim  osobljem, kako  bi  se  osujetio  svaki  kontakt  sa  pacijentima  i  kako  bi  se  o njihovom  stanju i uzrocima  tog  stanja  ništa  ne  bi  saznal .  U  Akademiji  te  države  pisci  drže  svečane  govore  a  mladi  pesnici  u  svojim  stihovima, koji  bez  daljnjeg  moraju  biti  loši, slave  ili  opravdavaju  paklene  kazne  kojima  su  kažnjeni  grešnici  koji  su  se  ogrešili  o  državu  Branderburg. Treba  li verovati  da  je  sve  to više  'istorijsko' a  manje  suluda epizoda ? 
-01.06.  Juče  sam  pre  nego  što  sam  zaspao  dovršio  čitanje  'Rata  i  mira', u  čemu  sam  svih  ovih  nedelja  nalazio  utehu  i  oslonac. I  to  sam, ne  manje  nego  u  njegovom  majstorstvu  i  njegovoj  veličini, utehu  nalazio  i  u  slabostima , nedopustivostima, zamoru  ovog  i  pored  svih  slabosti  grandioznog dela . 
- 02.06. Vigand piše iz Levicija o spaljivanju Frojdovih dela u Drezdenu u znak demonstracije 'protiv psihoanalitičkog precenjivanja nagonskog života a za idealizam'. Kakvo neznanje i kakva laž  u kombinaciji reči 'psihoanalitičko precenjivanje' ! Ta , nagonski život za 'dinamički', prema razumu neprijateljski raspoloženi pokret predstavlja svetinju ! On se može uzeti u zaštitu od raščlanjavanja, to bi imalo smisla, ali je prava idiotarija istovremeno siktati protiv njegova precenjivanja.Uvek se tu jedno buđavo – lagodno  malograđanstvo nalazi u stanju protivrečnosti sa varvarsko-dinamičko- iracionalnom ambicijom. 
-21.06. Jutros dovršio podelu i naslovljavanje prve knjige, pri čemu su me zabavljali izvesna mistika  i redosled brojeva koji je nekako sam od sebe nastajao i to sa brojkama 10 , 5 i 7 . Knjiga se deli na Predigru i 7 poglavlja. Prvo poglavlje i Predigra imaju po 7 poglavlja , drugo poglavlje pak 5, treće opet 10, četvrto opet 10 , peto 7 , šesto i sedmo po 5 podpoglavlja . Tako knjiga pruža celu masu lepo razdeljene građe. 
-23.06. U tišini večeri razmišljao sam o svom životu , o njegovim mukama i tegobama od mladih dana , kao i o njegovim blagodetima zahvaljujući izvesnim crtama  moga karaktera . Ipak verujem da ću na kraju tog mog života biti prilično umoran- i  ne samo od njega već i , uprkos  metafizičkim nadama i čežnjama moje mladosti, od života uopšte . Dosta , dosta ! Kada se to na kraju kaže , onda se ne misli samo na sopstvenu 'individuaciju' već se misli na celinu – verovatno na osnovu onog tačnog saznanja : Mnogo drugačije nikad ni nije . Smisao reči  'umoran od života'  nije lične već sveobuhvatne prirode. 
-20.07. Prijatno sećanje ne veče u društvu u našem vrtu , kojom prilikom sam pročitao  'Prevaru sa blagoslovom'  i očigledno ostavio dubok utisak. U takvim prilikama uvek imam osećanje da varam i opsenjujem , jer se ne predstavljam sa promašenim , testastom- nerešenim  delovima  već uvek nekim 'lepim mestom', skrivajući ono neuspelo , tako da se stiče utisak da je i sve ostalo tako uspelo . To je svakako ono podvaldžijsko kod svakog čitanja nekih delova . Ali pri tome se ono što čitam pokazuje daleko boljim i  upečatljivijim nego što se meni činilo, tako da  bi se smelo zaključiti da je i ono što nisam predstavio slušaocima daleko manje loše nego što se to meni čini . 
-30.07 Posle ručka dovršio korekturu 1. knjige , pri čemu me je opet do suza dirnula smrt  Rahilina , kao što je to bilo i prilikom pisanja  i kao što je to uvek prilikom svakog novog čitanja.  Ovde, kod ovog lika, igra ulogu moj odnos prema K. Nije slučajno da baš i ona  tako voli tu povest Jakova i Rahile. Ona u njoj vidi idealizovanu, mitiziranu predstavu naše životne zajednice.  
-13.08. Za doručkom sa K. Razgovarao o sumanutosti  Nemačke. Ona pred svetom ima moralnu prednost da joj do 'civilizacije' ama baš ni malo nije stalo. Ona se ne boji haosa, ona voli haos. 
-20.08. ... dok mene od povratka ne zadržava strah već osećanje mučnine i odvratnosti.  
- 01.09. Razgovor o romanu koji bi trebalo napisati – iz sfere Vagner-List-Kozima-Niče, jedna veoma interesantna tema, najkomplikovaniji, najobuhvatniji nemački predmet . Antipatija izmađu Lista i njegovog zeta (veoma izrazita). Listova evropska duhovnost naspram Vagnerovom izrastanju iz malograđanskog. Listova kćerka, duhovno mondena  i ne-nemačka (da ne kažem nenemačka), od rođenja, unosi u Vagnerovu  sferu  katoličko – kadilački elemenat, s jedne strane, a onda opet, s druge strane, sama piše antisemitske  i nemačkonacionalističke članke Vagnera u bajrotovskim listovima. K tome dolazi Niče  koji je potekao iz svešteničke kuće, iz humanizma, profesorske sfere  i koji se usled bolesti izrodio u nešto evropsko – antinemačko.  
-07.09. Jasno je da se život jedne države menja tokom jednog ljudskog veka od 60  godina. Ali zašto bi to moralo da kod mene izazove  mržnju i odvratnost ? 'Fašističke', nacionalno naglašene autoritarne metode počinju na sve strane da odmenjuju stare, klasične forme demokratije. Zašto se od toga pravi  posebna nemačka misterija i zašto Nemačka pri tome nastupa sa pretenzijom da izigriva vođu i spasioca sveta ? Posle anti – demokratskih prevrata u Rusiji i u duhovno beznačajnijoj  Italiji, Nemačka sa svojim prevratom, koji u stvari predstavlja preuzimanje vlasti od strane onog sloja  stanovništva koji u duhovnom pogledu stoji na najnižem stepenu – sloja propalih malograđanskih masa  ispunjenih mržnjom, dolazi tek na trećem mestu . Čime se ona izdvaja ? Treba li svet da se obnovi pomoću  prljave mistike , izopačene filozofije života  koju ona unosi u pokret ? Zato što tamošnje promene u području političke tehnike i rukovođenja poprimaju oblik ubistvene i ubilačko-krvave  i ratne religije , čiji je moralni i duhovni nivo najbedniji deo njegove pojave . Osvetoljublje i manija veličine ujedinjuju se u svetsku opasnost , prema kojoj je predratni imperijalizam bio prava nevinost . I ovaj prinčevski kelner nas uverava  da će ova i ovakva Nemačka na isto tako miroljubiv način urediti Evropu kao što je u zemlji 'ustavnim putem' došla na vlast . Ali ta Nemačka je jedini narod u Evropi koji se ne boji rata  i ne odbacuje ga  već ga štaviše obožava ; ona sa svojom totalitarnom državom , sa svim onim što je za ovo pola godine urađeno, ne teži ni za čim drugim nego za ratom , koji možda ne bi htela , ali koji s obzirom na svoje ishodište i na svoju prirodu mora da hoće . Program , delom nesvestan, delom svestan , jasan je : prvo uništiti 'unutrašnjeg neprijatelja' , tj. sve ono što se u zemlji suprotstavlja ratu  (to je ujedno bila  osveta nad sopstvenim narodom zbog toga što je navodno zbog tog naroda izgubljen rat) i onda – Šta posle toga treba da dođe , to se ne zna , to se još ne može sagledati , a i poriče se da se  to već želi sagledati .  Ali potajno se želi to buduće stanje , čezne se za njim kao za voljenim haosom – jedna ljubav koja uliva osećanje da smo pozvani za političko vođstvo sveta – pa se u tom smislu sasvim javno svim silama radi na naoružavanju .  
-  08.09. Naveče čitao 'firerov' govor  o kulturi u jednom nacističkom listu iz Frankena, koji su mi začudo poslali. Neverovatno. Taj čovek, eksponent sitnog srednjeg staleža sa osnovnim školskim obrazovanjem koji se odao filozofiranju, odista je neobična pojava. Nema sumnje da je njemu, za razliku od tipova kao što su Gering i Rem, nije stalo do rata već do 'nemačke kulture'. Njegove misli, koje bespomoćno ponavlja, praveći stalno omaške i izlažući ih u jadnom stilu, jesu misli đačeta koje se bespomoćno trudi . One bi još i mogle da ostave neki utisak kada ne bi bile svedočanstvo jezive neskromnosti. Nikada se silnici, akteri svetskih zbivanja i velike politike nisu usuđivali da na takav način izigravaju učitelja jednog naroda, štaviše učitelja čovečanstva. To nije činio ni Napoleon, a ni Bizmark. Oni su stvorili jedan red, jednu osnovu, polazeći od svoje vizije, na kojoj je mogao ili nije mogao da cveta viši duhovni život, nauke i umetnosti. Oni su preko države u tom duhovnom životu podržavali i podsticali ono što im se činilo korisnim a isto tako nasilno ugušivali ono što im se suprotstavljalo. Ali oni nikada nisu docirali sa katedre i propisivali naciji kulturnu teoriju, kulturni program, iako su po svom duhovnom kapacitetu neuporedivo više bili za to nego ovaj bedni mangup. Naravno, oni još nisu znali za ' totalitarnu državu ' koja nije samo osnovica moći, već je jedna sveobuhvatna sila koja komanduje svim oblastima života, pa i kulturnom, štaviš, pre svega njom, jer zna kakva ona treba da bude, pa je diktatorski, isključivo i bespogovorno svodi na pojmove usvojene u žestokom autodidaktičkom rvanju i zasnovane na strahovito tanušnoj lektiri .  
-10.10. Sve se brani od opasnog psa u središtu Evrope, jednog fanatiziranog, stravično prenadraženog naroda u stanju nacionalnog orgazma, što svet unaokolo prisiljava da bude veoma oprezan . 
-17.10.  U 8 časova sa K. I decom na abonirani koncert, u Muzičkoj dvorani, koji je bio ugodan i zanimljiv. Klavirski koncert Čajkovskog, koji sam do sada znao samo sa gramofonske ploče, interpretirao je V. Horovic, jedan izuzetno briljantan mladi pijanista, koji je posle imao velikog uspeha sa Šopenom i Stravinskim.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Oscar Wilde quote

Oscar Wilde quote
God knows; I won't be an Oxford don anyhow. I'll be a poet, a writer, a dramatist. Somehow or other I'll be famous, and if not famous, I'll be notorious. Or perhaps I'll lead the life of pleasure for a time and then—who knows?—rest and do nothing. What does Plato say is the highest end that man can attain here below? To sit down and contemplate the good. Perhaps that will be the end of me too.

Autorska prava

Creative Commons лиценца
Аutor bloga Casa del poeta tragico је Gradiva. Ovo delo je licencirano pod uslovima licence Creative Commons Autorstvo deliti pod istim uslovima 3.0 Unported.