Cak niste u stanju doci na nasip u sedam sati !

Dragi prijatelju,

Unatoc umoru i zurbi da se spremim za veceru koju ne mogu veceras propustiti, zelim vam napisati koju rec kako, ako saznate da cu ovih dana okupiti mlade ljude iz Cabourga i druge, ne biste prije mojih objasnjenja cinjenicu da niste pozvani shvatili kukavnim dokazom zlopamcenja tako nedostojnim i vas, a usudjujem se reci, i mene.Znate da neki cin, kako god beznacajan bio, moze cesto, kad dovodi do prezasicenosti nevidljiva, ali prenapeta stanja, poprimiti golemu vaznost.

Jucer mi nije bilo dobro, ali kako ste mi zakazali susret izmedju sest i sedam na nasipu, i kako sam mislio da ste mozda zbog toga pozurili s povratkom iz Deauvillea, ziv ili mrtav ja bih bio dosao. I stovise, saznavsi da su zgodne osobe iz Houlgatea u Cabourgu, posluzio sam se lukavstvom i zadrzao ih kako bih vas time razveselio. Naravno, vi niste dosli, niste me cak ni udostojili obavjestiti, niti mi javili je li Helleu otisao (sto nije vazno, jer poslao sam Nicolasa u Trouville i on je razgovarao sa njim).Poslije, za vecerom u restoranu Casina, kao i kasnije u Music-Hallu, tuzno sam mislio na stvari kojih cu vas postedjeti, jer je to melankolican niz. Dragi moj Alberte, morate mi oprostiti. Razmazili su me stariji prijatelji. Upoznao sam Alphonsea Daudeta na vrhuncu slave i patnje koji vise nije mogao napisati ni retka, a da se ne rasplace, toliko ga je boljelo u cijelome tijelu, pa mi je dvaput pisao u sedam sati kad sam kod njega vecerao u osamda bi saznao hoce li mi se neki beznacajan detalj u veceri svidjeti. Vidio sam kako France osam dana za redom odgadja setnju Versaillesom ne bih li ja mogao poci s njim i kako me svaki dan pita hoce li me to zamoriti ... a namjerno vam navodim samo sitnice, premda bih mogao nabrojati jos brdo toga. Tada sam bio zdrav, izlazak ili susret nisu mi bili ono sto su mi danas. A kad vidim da zivite na dva koraka od mene, da nemate drugoga posla, dopustite mi da preskocim objasnjenja koja veoma dobro razumijete.Kad mome pismu ne bi jednostavno bilo u cilju da odmjeri vase samoljublje zbog tako duboka i iskrena prijateljstva koje sam gajio prema vama, onda ga ne bi trebalo pisati. Jer znam da se ne moze popraviti. Vi cak niste ni od kamena koji se moze isklesati ako ima srecu doci kiparu u ruke ( a mogli biste sresti i vece od mene, ali ja bih to bio ucinio njezno), vi ste od vode, od obicne, neuhvatljive, bezbojne, tekuce, vjecno nepostojane vode koja jednako brzo istjece kao sto i tece. Moze vas se svrstati u ljude koje to zabavlja. Ne moze se uciniti vise. Ja koji sam prema vama osjecao snaznu naklonost, sad cas zelim zijevati, cas plakati, a katkad se utopiti.Oprostite mi, dakle, sto zauvek napustam njezine obale. Pogodio sam vasu pravu narav onoga dana kada ste mi onako energicno rekli : " Ali ne mogu, jer idem na prijem kod Foucartovih". Ali uvijek se zelimo nadati , ne volimo se prevariti. I tako ljubazno, odvec ljubazno, jer vise su vrijedili nekadasnji nerascvjetani jorgovani od kuznoga mirisa danasnjih trulih, oslikali ste mi svoju tako drukciju osobnost. A to sam prijateljstvo (mislim na svoje) koje sam drzao krhkim, doista osjetio cvrstim kao rijetko do sada. Medju rijetkima ste koje sam vidio ove godine. Mozete reci da ste se priblizili fantasticnoj mogucnosti prijateljstva i da ste je propustili. Zavrsit cu; znam da M.D. ili M.V. nisu bolji od vas, ali barem druzenje s njima ne rastuzuje, jer nikad mu nisam pridavao vaznost, i nikada si nista nisam umisljao. A mozda su oni skladniji od vas, jer premda slicni u biti, barem nemaju taj priguseni polet, taj napor prema nekom neostvarenom boljem bicu, te zeljice koje su shvacene kao nadarenost, itd ... Kad bih bio zdrav, odlucio bih se posjetiti bivseg prijatelja. Mrzim smetati, a kad licemjerno napravite tuzno lice, tako sam potresen da odmah nasjednem. Ali samo sam zrtva.Cak niste u stanju doci na nasip u sedam sati ! A mene, kojemu je to toliko naporno itd., mene to toliko brine.

Odvec sam umoran da opet vidjam prijatelja koji mi je cak fizicki, time sto propusta dogovorene susrete itd., uzrok zivciranju i umoru. Trebaju mi prijatelji koji me toga postedjuju , a ne one koji mi to pridodaju.Dragi moj prijatelju, zbog samilosti prema mome zdravlju, ne zavaravajte se pomirenjem koje niste u stanju odrzati cak ni do mjesec dana. To sto zovete svojim tugama jednostavno je ono sto drzite svojim uzicima, zabave, partija golfa,itd. Jednoga cu dana opisati te osobe koje nikada nece znati , cak ni opcenito gledano, sta je to elegancija, spremnost za bal i da bi mogle odustati od svega toga zbog prijatelja. Drze da su mondeni ljudi a zapravo su suprotno.Nemam vise vremena ni za jedan redak i napustam vas zauvijek. Ali, zelim vam zavrsavajuci ovo pismo reci kako ne zelim d amislite da vam sve to kazem olako; bio sam , kazem vam to jer mislim da vam pricinjava uzitak i raspiruje oholost, veoma tuzan; a moje srce nije od onih koja bez gorcine odlazu u proslost ono (cak cesto i obican predmet) sto bijase kao vi meni, osobita ljubav njihove sadasnjosti i nada njihove buducnosti. Vratite mi ovo pismo i dopustite mi da vam sad pruzim ruku kao prijatelj.

Marcel

Ovo pismo Prust je uputio svom prijatelju Albertu avgusta 1912. On tada nije znao da se nesretni Albert nije pojavio na tom nasipu jer je jureci kolima tog dana pregazio jednu devojcicu. Kako se osecao kada je to saznao i da li je ipak nastavio da se druzi sa njim nakon toga  - jos ne znam - mozda do kraja knjige jos naletim na Alberta. No, sudeci po belesci koja prati ovo pismo - kasnije je Prust upotrebio i lik i situaciju, pa cak i svoje reci iz pisma u svojim knjigama- tako da mi se sve cini da je otudjenje ipak ostalo.

Sve u svemu, kada se sa Prustom dogovori naci u sedam na nasipu tesko onome ko se tamo u dogovoreno vreme ne pojavi !

Knjigu Prustovih pisama izdalo je Hrvatsko filolosko drustvo u Zagrebu 2006. godine a moze se naci u gradskoj biblioteci u Beogradu ... cim je ja vratim :)