Ulomci Delacroixova dnevnika

Juce je bio would be rodjendan divnoga romanticara Ezena Delakroa, koji je voleo Getea i Bajrona a koga su potom voleli simbolisti i impresionisti; sa malim zakasnjenjem (s obzirom da sam trenutno u nekom sasvim drugom transu) evo vam donosim deo njegovog dnevnika, tacnije delove (kako tamo kazu - ulomke) iz godine kada je zapoceo da pise dnevnik, nakon majcine smrti, dakle - 1822 godine; on je tada jos bio sasvim mlad - imao je tek dvadeset i cetiri godine.  Ovi odlomci poticu iz jedne stare knjige (Suvremena biblioteka, Zagreb, 1944) koja je zapravo knjiga o Delakroa od nekog Pierre Courthion-a uz koju je dnevnik pridodat; prepuna je arhaizama i sada vec nestandardnih pisanja reci, sto joj dodaje na drazi. No, koga bi ovako nesto zainteresovalo - postoji i novo izdanje kod Sluzbenog glasnika, u prevodu Jovice Acina koji i uredjuje biblioteku u okviru koje se ovo, i jos mnoga zanimljiva izdanja, nalazi. 

Dakle, ovaj put samo delovi iz 1822. godine (prvi njegov zapis je ceo ovde, drugi u delovima) i to onako kako u ovoj knjizi pise; on je potom nastavio da vodi dnevnik do kraja zivota, 1863. godine, mada cesto sa dugim prekidima. Beleske koje slede su, stoga, beleske veoma mladog coveka; Bajron je jos uvek ziv, Grcka se bori za svoju slobodu a on veoma mnogo govori o devojkama. Jedna takva epizoda bila je meni toliko slatka da sam je morala dati u celosti. Kako postaje stariji i zreliji on medjutim sve vise pise o umetnosti, tako da se interesantnosti tog tipa nalaze dalje od ovog teksta koji postavljam, a koji sam ilustrovala onim retkim njegovim delima koja se mogu pronaci na internetu a da su iz ovih godina. Od njih najvaznija i najveca je, dakako, Danteova barka; meni je medjutim mozda jos drazi njegov Autoporetret kao lika iz romana Valtera Skota Edgara Rejvensvuda - sto lepo pokazuje stanje suha koje je tada medju mladim svetom vladalo.

No, pre toga jedan prelepi video nacinjen od Ezenovih slika i muzike njegovog prijatelja Sopena a koji moze posluziti i kao muzicka podloga uz citanje teksta :) 

                                                         1822.

Laroux, 3.rujna - Izvrsavam zamisao, kojom se odavna bavim : pisat cu dnevnik. Zivo zelim da pritom nikada ne smetnem sa uma, da pisem za sebe samoga. Nadam se dakle, da ce biti istinit. Postat cu i bolji. Ovaj ce me papir prekoriti, sto se toliko mienjam. Zapocinjem pisati u sretnom raspolozenju. 

Nalazim se kod svog brata; sada je 9 ili 10 sati navecer : upravo je odkucalo na zvoniku Larouxa. Sjeo sam pet minuta na malu klupu pred vratima, koja je bila obasjana mesecinom. Nastojao sa da se saberem; premda sam danas sretan, ne mogu ozivjeti u sebi jucerasnje osjete ... Bio je pun mesec. Sjedeci na klupi, koja je nasuprot bratovoj kuci, okusio sam divne trenutke. Nakon sto smo bili sproveli susjede, koji su bili na veceri, i prosetali oko jezera, vratili smo se kuci. Brat je citao novine, a ja sam uzeo neke Michelangelove crteze, koje sam bio ponio sa sobom. Ovi su me crtezi duboko potresli i spremili tlo povoljnim emocijama. Mjesec je izisao velik i ridjast, a nebo bilo bistro; polagano se dizao medju drvecem. Dok sam ovako snatrio, a moj brat pricao o ljubavi, zacuo sam izdaleka Lisettin glas. Ovaj se glas hvata za srdce : od svih cari njezine osobe najdublji dojam izazivlje glas. Jer Lisette nije stono riecliepa, ni oma nesto, sto je Rafael znao vrlo dobro osjetiti; njezine su ruke ciste popur bronze, a njihov je oblik njezan i snazan. Lice, koje nije izricito liepo, poprima neki produhovljen izraz, carobna smjesa strasti i postenja djevojackog ... Tako prije dva do tri dana, kad je dosla k nama, nedjeljom, a mi jos sjedili oko stola. Premda ne volim, kad je odvise stisnuta, toga dana mi se veoma svidela, napose radi bozanskog smieska, koji sam netom spomenuo, povodom nekih krupnih dosjetaka, koje su je potakle da ponikne glavom, skrivajuci svoje uzbudjenje. Bila je zacelo uzbudjena, jer je, odgovarajuci na ravnodusne stvari, njezin glas bio promienjen, a nije mi htjela pogledati u oci. Drzim da je to bilo te veceri, da sam je poljubio u crnome kucnom hodniku. Na povratku iz mjesta, drugi su bili zasli napried, a ja sam s njome zaostao. Sve mi je govorila nek vec jednom prestanem, ali tiho i blago; no sve to nije bogzna sta. Pa sta onda ? Njezina uspomena, koja me ne ce progoniti poput kakve strasti, bit ce priatan cvetak na putu mojih sjecanja. Zvuk njezina glasa podsjeca na glas Elisabethe, cija uspomena pocinje bliediti.

U nedelju sam primio pismo od Felixa, gdje mi javlja, da je moja slika objesena u Luxembourgu. Danas u sriedu jos sam uviek time zaokupljen; priznajem da mi to vrlo godi i da ova misao, kada mi dodje, prijatno bojadise moje dane. Ova je misao sada najjaca, ona je i podbola zelju da se vratim u Pariz, gdje cu po svoj prilici naci samo skrovitu zavist i sitost : nestat ce doskora onoga, sto me sada izpunja slavljem. A ne ce biti ni Lisetta, ni mira ni mjesecine, koji ovde udisem punim plucima. 

Da bih se vratio svojim jucerasnjim uzitcima (ponedeljak navecer), nisam mogao odoljeti, a da ne posvetim spomen ove mile veceri jednim crtezom : nacrtao sam naprosto klupu, na kojoj sam se tako dobro bio osjecao. Nadam se, da ce mi uspjeti da se dovinem svojih ideja i unutarnjih uzitaka ... , no za ime Bozje, neka se tako nastavi !

Sjetiti se osnova, koje su mi dolazile, da bih se, kad budem u Parizu, dao na posao; sjetiti se pojedinih zamisli za slike.

Naslikati "Tassa u tamnici" u naravnoj velicini.

Laroux, 5. rujna. - Bio sam s bratom u lovu. Bila je strasna zapara. Ubio sam prepelicu, okrenuvsi se vrlo vjesto, tako da me brat hvalio. Bila je to, uostalom, jedina lovina, premda sam pucao tri puta na kunice.

Autoportret - Ezen kao Ravenswood iz
romana ser Valter Skota - 1821. god.

Navecer smo isli pred gdjicu Lisette, koja je dosla krpati kosulje. Kako smo opet zaostali ja sam je poljubio, a ona se otimala, da mi je bilo muka, jer sam osjetio, da se njezino srdce buni. Nasao sam je jos jedanput, a ona se odlucno odkinula i rekla, da bi mi kazala, kad bi htjela. Bolno sam je odgurnuo i zlovoljno krenuo drvoredom, dok je izlazio mjesec. A onda sam se po treci puit kusao pribliziti : isla je po vodu za veceru. Htio sam objesiti nos i ostati po strani, ali sam ipak popustio ... "Vi me dakle ne volite?" - Ne! "Volite li koga drugoga?" - Ja ne volim nikoga ! (Glupi odgovor, koji hoce kazati : Dosta mi je !). Ovaj put sam se iskreno naljutio : srdito sam spustio ruku, koju sam bio uzeo, i okrenuo joj ledja pozliedjen i nujan. Cuo sam napolja prigusen smieh, koji nije bio pravi smieh. Bio je to ostatak njezinog prosvjeda, pola sale - pola istine. Mrzko mi je to ! Vratio sam se u svoj drvored i pravio kao da je ne vidim. 

Zivo zelim da se otresem tih misli. Nisam zaljubljen, ali me obuzimlje negodovanje odnosno zelja, da bi ona pozalila. Dok ovo pisem htio bih izraziti svoje razocarenje i prkos. Bio sam odlucio, da je sutradan posjetim. Hocu li popustiti ovoj teznji ? Ne znam. Dakle nije sve svrseno, a ja sam dosta kukavan da se vratim ? Nadam se i zelim da nisam.

...

Ova misao nije mi nikad dosla u pamet kao jucer, a izazvao ju je moj brat : upravo smo bili ubili zeca, a naseg je umora nestalo; zadivili smo se kako dusevno raspolozenje djeluje na tielo. Spomenuo sam Atenjanina, koji umire, cuvsi za pobedu kod Plteje (?), francuzke vojnike kod Malplaqueta i tisucu slicnih zgodica. To su argumenti hocemo li dokazati, kako je ljudska dusa uzvisena; ne znam cime bi se to moglo pobiti. Kojeg li zanosa kad zatrube bojne trublje i zagrme bubnjevi !

Lauroux , 13. rujna. - ... Prekjucer, kad je bila ta vecera, pomirio sam se s Lisettom, i plesao sa njome do kasno u noc. U druztvu s Charlesovom zenom, Lisettom i Henryom nisam se dobro osjecao. Stujem zene : nikako ne bih mogao govoriti im sramotne stvari. Ma kako bile propale ili tupe, ja se sam zarumenim, kad pozliedim stidljivost, koju bi trebalo bar izvana cuvati.

Pariz, 5.listopada. - ... Sva smo trojica otisli gledati nagradjene umjetnine. Putem smo se navratili Rougetu i poveli ga sa sobom. Debay, ucenik Grosov, nagradjeni ucenik, ogadio mi je skolu i njegova majstora. A neki sam jos dan toliko ceznuo za Grosovom skolom ! ...

Ujak je, cini se, dirnut i odusevljen mojom slikom. Svjetuju mi da podjem svojim putom, a ja danas upravo zudim za samostalnoscu.

Sve bi bilo krasno, da me cieloga dana nije mucila pomisao na odielo, koje sam ujutro probao : nije mi pristajalo. Iduci ulicom gledao sam sve prolaznike da vidim kako im pristaju njihova odiela.

Pariz, 8. listopada. - Ne treba misliti, da neku stvar treba zabaciti samo zato, sto nam se jednom nije svidjela. Covjek se mienja. Evo na pr. knjiga, u kojoj nismo nasli nikakovih pobuda, koristno ce nam posluziti budemo li je ponovo citali, posto smo se obogatili novim iskustvima. 

Upravio sam svoje sile novim pravcem (ili, bolje rekavsi, moja je energija skrenula drugim putem) : bit cu trubac onih, koji se daju na velike stvari !

Ima u meni nesto sto je jace od moga tiela. Ima ljudi, koji nisu podvrgnuti unutrasnjim utjecajima, dok je u mene nutrina jaka. Bez tih unutrasnjih potreba, ja bih klonuo..., a ipak ce me oni iztrositi (govorim zacielo o masti, koja vlada mojim bicem; koja me vodi).

Kad sam napravio liepu sliku nisam napisao nijednu misao ... kazu ljudi ! ... Kako su kratke pameti ! Lisavaju slikarstvo sviju njegovih prednosti. Pisac kazuje gotovo sve, da bi ga razumjeli. U slikarstvu se stvara neki tajanstveni dodir izmedju duse prikazanih osoba i duse gledaoca. Gledalac vidi likove vanjske prirode, ali u dusi misli istinskom onom mislju, koja je zajednicka svim ljudima : jedni joj daju tielo pisuci, ali je pritom izkrivljuju, jer misao u sustini svojoj nije sputana. Priprostog i surovog covjeka lakse ce potresti knjizevno djelo nego li djelo slikara ili glasbenika. Umjetnost slikareva dira covjeka s time vise sto izgleda stvarnija; u slikarstvu kao i u prirodi, jasan je udio onoga, sto je konacno i onoga, sto je bezkonacno. A bezkonacno je ono, sto potresa dusom; nutarnja pobuda, sto je nalazimo u predmetima, koji zbore samo nasim osjetilima.

Pariz, 12. listopada. - Vracam se kuci s "Figarova pira" krcat bozanskim dojmovima. 

Danteova barka, 1822. god.

Ova mi glasba cesto daje velike misli. Kada je cujem osjecam veliku zudnju da nesto stvorim. Bio bih posve drugi covjek, da sam u radu suzdrzljiv i discipliniran kao neki, koje poznajem. No meni se uvek zuri : hocu odmah rezultate. 

Jeli smo zajedno : Charles, Piron i ja. Onda u Operu. Kako me sve te zene sladko uzbudjuju ! Ova ljubkost, ove kretnje, sve te divne stvari, koje gledam, a da ih nikada ne cu posjedovati, izpunjaju me zaloscu i slascu u isti mah.

Htio bih se opet baviti glasovirom i violinom.

Rado se secam gospodje iz Talijanske opere.

Isto vece, pola dva nocu - Upravo sam zapazio usred tmastih oblaka i burnih vjetrina zviezdje Orion, gdje na nebu svietli. Pomislio sam najprije na svoju tastinu, uzporedivsi ga s ovim svjetovima, koji lebde u svemirskim prostorima; onda sam se sjetio pravde, prijateljstva, bozanskih cuvstava, koja su urezanau srdce covjeka. Spoznao sam da je velik samo svemir i njegov tvorac. Ova me ideja osupnula. Moze li da ne postoji ? Moze li slucaj, mesajuci elemente, stvoriti od ove smjese krepost, koja je odraz nepoznatog velicanstva / Da je slucaj stvorio sviet, sto bi znacile riecu kao sto je : savjest, kajanje, pozrtvovanost ? Oh kad bih mogao svom snagom svoga bica vjerovati u Boga, koji je izumio duznost, tvoje bi se kolebanje smirilo.

Pariz, 22. listopada. - Moje me sitno i oskudno tielo zalosti kao i uviek. Ne mogu se oteti zavisti, kad gledam ljepotu svoga necaka. Redovno pobolievam; ne mogu govoriti dugo.

Navecer sam posetio Henri Huguesa. Citao sam s njime "Osvojenje Carigrada" i divio se junackoj hrabrosti cara Konstantina Posljednjeg.

U sriedu, sutradan, bili su kod mene prijatelji. Pili smo vrucu rakiju i kuhano vino. 

U nedjelju sam bio kod g. de Conflansa ... dobro sam se zabavljao. Pjevali smo partituru "Figarova pira".

Kupio sam "Don Juana". Stao sam opet guditi.

Mnogo mienjam boju, a to ne valja ciniti. Nemam ni potrebnu hladnokrvnost. Premalo opazam prija nego sto cu slikati.

Pariz, 27. listopada. - Vratio se dragi moj ... Prvi je trenutak bio izpunjen srecom sastanka. Onda sam osjetio, kako mi se srdce steglo. Upravo sam hteo da ga odvedem u svoju sobu, kad sam se sjetio proketog jednog pisma... Lecnuo sam se : mogao bi prepoznati rukopis ... Moje se veselje razplinulo; morao sam se izmotavati; hinio sam, da sam izgubio kljuc i sta ti ja znam ! Onda sam nekako stvar uredio. Obecao je, da ce navecer doci po mene. Setali smo zajedno. 

A zasto u tom istom casu osjecam nesto kao zadovoljenu tastinu ? Kad bi stogod saznao bio bi zacielo ocajan

Mademoiselle Rose, 1817-24 

Bavi se glasbom, sto mi je drago. Nadam se finim vecerima. Primietio sam, da se uzitci, koje smo zivo osjetili, tezko ponavljaju u istim prilikama i s istim osobama. Ipak ne vidim, sto bi moglo sprieciti uzpostavu one srdacne intimnosti, koja nas je vezala, a ja sam je tako dobro sacuvao u pameti. Ipak osjecam neku tugu. On pripada soju ljudi, koji nisu moji. Znam dobro sto me muklo boli, kad ga osjecam uza se. Zato sam i stvorio odluku : izbjegavat cu je koliko je vise moguce. Govorio sam jucer o tom s X-om. Drzi kao ja, da je to obmana. Smatra nas slobodnima. Nakon tog razgovora meni je nekako odlanulo. 

Ovih sam dana jos uviek kolebao, da li da posjetim Gospodju iz Opere. Nasladjujem se tom mislju, sanjam o tome. Meni je to kao nemoguca sreca, o kojoj se samo sniva; nesto nalik na sjecanje iz drugog zivota. Ta sreca nije bila narocito ziva, kad sam je posjedovao, ali je danas obojena mojim mastanjem. Masta je moja muka, masta je moja radost.