Wednesday 30 March 2011

Iz Vinsentovih pisama Teu, part 1

Aprila 1882.

Divna je to stvar gledati jedan predmet i zakljuciti da je lep, i o njemu razmisljati, i zapamtiti ga, a potom reci : pocecu da ga crtam, a onda raditi sve dok ga ponovo ne stvoris.
...
Mali prilozeni crtez skiciran je prema jednoj velikoj studiji, koja deluje mracnije. Ima jedna pesma, mislim da je od toma Huda, u kojoj on govori o jednoj velikoj dami koja nocu ne moze da sklopi oka, jer je, posto je po danu izasla da kupi haljinu, videla kako u jednoj cadjavoj sobi rade jadne, tuberkulozne i iscrpljene svalje. I onda joj njeno veliko bogatstco stvara grizu savesti te se ona nocu budi puna teskobe. Jednom recju to je figura vitke i bele zene, uznemirene u mracnoj noci. 
...
Za nesto me sumnjice, - to je u vazduhu, ima neceg iza mene. Vinsent skriva nesto sto ne moze ugledati svetlost. 

Pa dobro, gospodo, reci cu vam nesto, vama koji drzite do forme i civilizacije, i to s punim pravom, pod uslovom da je to ziva istina, sta je civilizovanije, delikatnije, muzevnije, napustiti zenu ili se sazaliti nad napustenom zenom ?

Ove zime sreo sam jednu trudnicu, koju je napustio covek cije je dete nosila u svom telu.
Trudnicu koju je usred zime lutala ulicama, koja je morala zaradjivati svoj hleb, dobro znas kako.

Uzeo sam tu zenu za model i radio sam sa njom cele zime. Nisam joj mogao platiti punu svotu koja sleduje modelu, ali sam joj barem platio sate poziranja i mogao sam da je spasem, hvala Bogu, i nju i njeno dete, od gladi i zime, deleci svoj hleb sa njom. Kada sam sreo tu zenu bio sam zapanjen njenim bolesnim izgledom. 
Cini mi se da bi svaki covek koji vredi koze na svojim cipelama, kada bi se nasao u slicnom polozaju, isto tako postupio. 
...
Malo-pomalo i polagano izmedju mene i nje rodilo se nesto drugo : izvesna potreba jednoga za drugim tako da se ona i ja vise nismo mogli jedno od drugoga odvojiti, te smo se sve vise i vise uvlacili jedno drugom u zivot, a onda je to postala  ljubav. To sto postoji izmedju Sin i mene stvarno je, to nije san, to je stvarnost. Smatram za veliki blagoslov to sto su moje misli i moja aktivnost nasle jednu cvrstu tacku, jedan odredjen pravac.
...
Bilo u figuri, bilo u pejzazu, hteo bih da izrazim ne nesto sentimentalno melanholicno, vec duboku bol. 

Sve u svemu, hocu da postignem da za moje delo kazu : taj covek oseca duboko, i taj covek oseca prefinjeno. Uprkos mojoj toboznjoj prostoti, razumes li, ili upravo zbog nje.

Sta sam ja u ocima vecine - niko i nista ili jedan ekscentrican ili neprijatan covek - neko ko nema polozaj u drustvu ili neko ko ga nece ni imati, napokon mnogo manje nego nista.

Dobro, pretpostavi da je tacno tako, dakle zeleo bih svojim delom pokazati to sto ima u srcu jednog takvog ekscentrika, jednog nikogovica.

To je moja ambicija koja je manje zasnovana na ogorcenosti nego na ljubavi "uprkos svemu", koja je vise zasnovana na osecanju spokojstva nego na strasti. Premda cesto zivim u bedi, u meni ipak ima harmonije i mirne i ciste muzike. I u najsiromasnijem kucerku i u najprljavijem kutku, ja vidim slike ili crteze. A moj duh se krece u tom pravcu nekom neodoljivom silom. 
...
Sta znaci crtati ? Kako se to postize ? To je cin probijanja prolaza kroz nevidljivi zelezni zid koji se izgleda nalazi izmedju onoga sto osecamo i onoga sto mozemo. Kako treba da prodjemo kroz taj zid, kad nam nista ne pomaze da u njega snazno udaramo, taj zid treba da miniramo i da ga probijemo turpijom, polako i sigurno, po mom misljanju.




Decembar 1883 - Novembar 1885

Hteo sam svesno prionuti na rad da bih izrazio ideju da su ti ljudo koji pod svetiljkom jedu svoje krompire rukama koje stavljaju u zdelu, uz to i okopavali zemlju i da moja slika velica, dakle, manuelni rad i hranu koju su oni sami tako posteno zaradili.

Hteo sam da ona navodi na razmisljanje o jednom sasvim drugom nacinu zivota nego sto je nas, zivot civilizovanih ljudi. tako ja, dakle, niposto ne zelim da je svi smatraju lepom ili dobrom.

Novembar 1885- Februar 1886

Pa ipak vise volim da slikam ljudske oci nego katedrale, jer u ocima ima necega cega nema u katedralama, cak i ako su one velicanstvene i ulivaju postovanje, ljudska dusa, cak i ako pripada nekom jadnom golji ili nekoj ulicarki, zanimljivija je za moje oci.




Februar 1888 - Maj 1889

Pisem ti iz Sent Marija na obali Sredozemnog mora. Sredozemno more ima boju kao skusa, to jest promenljivu, nikad se ne zna je li to zelena ili ljubicasta, nikad se ne zna je li to plava, jer je vec sledeceg trenutka promenljivi odsjaj dobio ruzicasti ili sivi preliv ...
Setao sam se jedne noci pustom plazom na obali mora. Nije bilo veselo, niti je pak bilo tuzno, bilo je - lepo. Zatvorenoplavo nebo bilo je posuto oblacima jos zatvorenije plave boje od osnovne intenzivno kobaltne plave, i drugim u svetlijoj plavoj, poput plave beline mlacnog puta. Na plavoj pozadini svetlucale su zvezde, svetle, sa zelenom platinom, zute, bele, ruzicaste, jos svetlije, a dalje jos blistavije, poput dragog kamenja, nego kod nas, - cak nego i u Parizu - bas kao opali,  smaragdi, lazuriti, rubini, safiri. 
More, veoma zatvorene ultramarin boje - plaza sa naizgled modrikastim i bledoridjim tonom, sa grmljem na dini, (5 metara visokoj dini), grmljem pruskoplave boje.




Sada kada sam ovde video more, u potpunosti osecam koliko je vazno da ostanem na jugu, i da osetim da treba jos vise preterivati sa bojom - osecam blizinu Afrike. Saljem ti u istoj posiljci crteze iz Sent Marija. U trenutku kada sam odlazio, vrlo rano izjutra, napravio sam crtez brodova, a upravo radim sliku prema njemu, na platnu od 30 sa vise mora i neba sa strane. To je bilo pre nego sto su brodici odmaglili, posmatrao sam ih svako jutro, a posto oni odlaze veoma rano, nisam imao vremena da je uradim. Imam jos tri crteza krovinjara koji mi jos trebaju i koji ce uslediti za ovima; krovinjare su pomalo grube, ali imam ih i marljivije uradjenih.
...
Sto se tice toga da ostanem na jugu, cak iako je to skuplje, evo kako stoje stvari : volim japansko slikarstvo, ono vrsi na nas uticaj, svim impresionistima je to zajednicko, a niko ne bi isao u Japan, to jest u kraj koji je ekvivalent Japana, jug ? Ja dakle verujem da je opet, posle svega, buducnost nove umetnosti na jugu.
Samo, losa je politika tamo ostati sam, kada bi dvojica ili trojica mogla pomagati jedan drugom da zive skromno. 
Hteo bih da ti provedes ovde neko vreme, ti bi sve to osetio nakon nekog vremena, pogled se menja, covek gleda okom koje je sve vise japansko, drugacije oseca boju. 
Zato sam ja uveren da cu upravo jednim dugim boravkom ovde, osloboditi svoju licnost. 
Japanac crta brzo, veoma brzo, poput munje, zbog toga sto su njegovi nervi tananiji, njegovo osecanje jednostavnije.

4 comments:

  1. Za klasu iznad običnog čoveka tog vremena.

    ReplyDelete
  2. Ljudi koji kazu da "ne vole" Vinsenta uglavnom ne znaju nista o njemu ... pa rekoh ajde da im malo pomognem da shvate error of their ways :) mada, verovatno je da ce opet to citati oni koji ga vole :/

    ReplyDelete
  3. Vinsent je jedna živopisna i tragična figura; Njegov život se, prosto "vidi" u njegovim slikama, skicama, crtežima bolje nego kod bilo koga drugog, zar ne?

    ReplyDelete
  4. On jeste bio zivopisan i tragican i jos mnogo toga drugog; misljenja sam da se niko "ne vidi" kroz njegovo delo bez da se nesto o njemu unapred zna, a to se ipak najbolje postize kroz dokumenta poput pisama, dnevnika i sl. Tek sa time u vidu naknadno mogu da se, u tom smislu, "citaju" i njihova dela. Ima onih koji veruju da se dela mogu tumaciti i bez umetnikove biografije (za neka dela moderne to se i moze jer su namerno depersonalizovana, kao kod odredjenih Rusa:) ali ja licno zastupam onaj metod ili metode u kojima se delo ne moze izdvojiti ni iz vremena ni iz mesta u kojima je nastajalo a pogotovo ne od umetnikove biografije, tj. njegove licnosti itd.

    Sva sreca sto nam je ostavio sva ta pisma :)on je sve lepo objasnio, ne mora se mnogo lutati. samo bih volela kada bi neko preveo i izdao sva pisma a ne samo ovaj bedno mali izbor. Ako postoji na srpskom - ja barem za to ne znam ...

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Oscar Wilde quote

Oscar Wilde quote
God knows; I won't be an Oxford don anyhow. I'll be a poet, a writer, a dramatist. Somehow or other I'll be famous, and if not famous, I'll be notorious. Or perhaps I'll lead the life of pleasure for a time and then—who knows?—rest and do nothing. What does Plato say is the highest end that man can attain here below? To sit down and contemplate the good. Perhaps that will be the end of me too.

Autorska prava

Creative Commons лиценца
Аutor bloga Casa del poeta tragico је Gradiva. Ovo delo je licencirano pod uslovima licence Creative Commons Autorstvo deliti pod istim uslovima 3.0 Unported.