Thursday 31 March 2011

Iz Vinsentovih pisama Teu, part 2


Proveo sam sedmicu neprekidnog i napetog rada u zitu usred sunca, iz toga su proizisle studije zita, pejzazi i - jedna skica sejaca. 
Na uzoranoj njivi, velikoj njivi sa ljubicastim grumenjem zemlje - koja se uzdize ka obzorju, jedan sejac u plavom i belom. Na obzorju polje niskog zrelog zita. 
Iznad svega toga zuto nebo sa zutim suncem. Ti osecas u jednostavnoj nomenklaturi tonaliteta, da boja igra u toj kompoziciji veoma vaznu ulogu.

...



Draz koju ta prostrana ravnica ima za mene, veoma je velika. Zato nisam osetio nikakvu dosadu, uprkos u biti dosadnim okolnostima : mistralu i komarcima. Ako jedna panorama ucini da zaboravim sitne nevolje, mora da u njoj ima necega. Ti, medjutim, vidis da nema nikakvog efekta, to je na prvi pogled zemljopisna mapa, strateski plan sto se tice fakture. Uostalom, setao sam se tuda s jednim slikarem, koji je rekao : evo sto bi bilo zaglupljujuce za slikanje. Samo evo celih 50 puta idem u Mon Mazur da bih gledao tu ravnu panoramu, gresim li ? Setao sam se takodje s nekim ko nije bio slikar, i kad sam mu rekao : gle, za mene je ovo lepo i beskrajno kao more, on mi odgovara - a poznaje more, "ja volim ovo vise nego more, jer je takodje beskrajno, a ipak se oseca da je naseljeno."
Kako bih to naslikao da nema tog prokletog vetra. To je ono sto je ovde nesnosno, kada posadis negde stafelaj. I bas zbog toga naslikane studije nisu tako dobro uradjene kao crtezi; platno uvek podrhtava. 
Prilikom crtanja mi to ne smeta.

...



Ali ne zaboravimo da je zemlja isto tako i planeta, prema tome i zvezda ili neko nebesko telo. A kad bi sve te ostale zvezde bile slicne njoj ! To bas ne bi bilo veselo, konacno, to bi znacilo ponovo pocinjati. Elem, sto se tice umetnosti, za koju coveku treba vremena, ne bi bilo lose ziveti vise od jednog zivota. A ne bi bilo bez drazi verovati da Grci, stari holandski i japanski majstori nastavljaju svoju slavnu skolu na drugim planetama.

...

A svako platno koje naslikam vredi vise od belog platna. Teo - ja ne trazim nista vise, u to ne sumnjaj - ali zaboga imam prava da slikam, svoj razlog da slikam !
Mene je to kostalo samo mog razorenog tela koje je kost i koza, mog prilicno caknutog mozga sto se tice toga da zivim kako bih mogao i morao ziveti, kao filantrop.
Tebe je to kostalo samo nekih, recimo, petnestak hiljada franaka koje si mi predujmio.
Dakle ... nema zbog cega da nam se rugaju ...


...
Kada bih mislio, kada bih razmisljao o nesrecnim mogucnostima, ne bih mogap nista da radim. No ja se bacam svom silinom na posao, a iz bjega izlazim sa svojim studijama; ako oluja unutra prejako tutnji, popijem jednu casu vise, da bih je stisao.
To znaci biti caknut u odnosu na ono kakav bi covek morao da bude.
Ali ranije sam se manje osecao slikarem, slikarstvo postaje za mene razonoda kao sto je lov na zeceve za sasave, koji to cine da bi se zabavili.
...
Nakon krize kroz koju sam prosao kad sam dosao ovde, ne mogu vise da pravim planove niti ista drugo, sada se doista osecam bolje, ali nada, zelja da uspem slomljena je i radim iz nuzde, da ne bih toliko moralno patio, da bih se razonodio.

Avgust 1888.


Kako je zivot kratak i kako je mracan. Sto nije razlog da preziremo zive, naprotiv.
Sada upravo radim s jednim drugim modelom : jednim postarom u plavoj uniformi, sa zlatnim ukrasima, krupno bradato lice, veoma sokratovsko. Vatreni republikanac kao cica Tangi. Covek zanimljiviji od mnogo ljudi ...
Nema boljeg i kraceg puta da se poboljsa rad od slikanja lica. Zato ja uvek osecam samopouzdanje dok radim portrete , buduci da znam da je taj posao mnogo ozbiljniji - to mozda nije prava rec, ali bi se pre moglo reci da mi to dozvoljava da bnegujem ono sto je kod mene najbolje i najozbiljnije.
...
Danas cu verovatno zapoceti enterijer kafane u kojoj stanujem, uvece, uz plin.
To se ovde zove "nocna kafana" (one su ovde dosta ceste) koja ostaje otvorena celu noc. "Nocne skitnice" tu mogu, dakle, da nadju utociste, kada nemaju od cega da plate sebi smestaj ili kada su suvise pijani da bi ih tamo primili. Sve te stvari, porodica, domovina, mozda imaju vise drazi u masti ljudi poput nas, koji dosta dobro zivimo bez domovine, kao i bez porodice, bolje nego u bilo kakvoj stvarnosti. Cini mi se da cu uvek biti putnik koji ide nekuda i s nekim ciljem.
...
Ako se covek dobro oseca, treba da moze da zivi od jednog parceta hleba, radeci po celi dan, i da jos ima snage da pusi i da popije svoju casu. To mu je potrebno u tim uslovima, a da ipak jasno oseti zvezde i beskraj u visini. Tada je zivot gotovo caroban. Ah, oni koji ne veruju u ovdasnje sunce, pravi su bezboznici. 
Na nesrecu, pored gospoda sunca, tri cetvrtine vremena je djavo mistral.
...

Izraziti ljubav dvoje zaljubljenih, vencanjem dveju komplementarnih boja, njihovom mesavinom i njihovim sukobljavanjem, tajanstvenim titranjem bliskih tonova. Izraziti misao cela sijanjem jednog svetlogtona na tamnoj pozadini. 
Izraziti nadu nekom zvezdom. Zar jednog bica sijanjem zalazeceg sunca. To doduse nije realisticki verno naslikana stvar, ali zar to nije nesto sto stvarno postoji ?

Septembar 1888.



Dakle, na veliku radost gostionicara, postara koga sam vec naslikao, nocnih posetilaca skitnica i samog sebe, tri noci sam probdeo slikajuci, a spavao sam preko dana. Cesto mi se cini da je noc mnogo zivlja i bogatije obojena nego dan. Sada vise ne insistiram na tome da se svojim slikanjem ponovo docepam novca kojim sam platio stanodavcu, jer slika je jedna od najruznijih koje sam uradio. Ona je ekvivalent, mada je drugacija, ljudima koji jedu krompir.
Tezio sam da izrazim crvenom i zelenom strasne ljudske strasti.
Prostorija je crvena kao krv i zagasitozuta, u sredini je zeleni bilijarski sto, cetiri limunzute svetiljke bacaju narandzastu i zelenu svetlost. Svuda je borba i suprotstavljanje najrazlicitijih zelenih i crvenih, u malim likovima usnulih beskucnika, u praznoj i tuznoj prostoriji, ljubicaste i plave boje. Krvavocrvena i zutozelena boja bilijarskog stola cine, na primer, kontrast sa neznom Luj XV zelenom bojom sanka na kome se nalazi ruzicasti buket.
Bela odeca gazde koji bdi u jednom uglu te uzarene peci, postaje limunzuta, bledozelena i sjajna ...


Gore ce biti najlepsa odaja u kojoj bi neko mogao da stanuje, koju cu nastojati da uredim, sto je moguce bolje, kao pravi umetnicki zenski budoar. 
Zatim ce biti moja soba u kojoj cu ja da spavam, za koju bih zeleo da bude krajnje jednostavna, ali sa cetvrtastim i sirokim namestajem : krevet, stolice, sto, sve u belom drvetu. 
Dole atelje i jedna druga prostorija, takodje atelje, ali u isto vreme i kuhinja. 
Videces jednog dana ili nekog drugog, sliku same kucice usred sunca, ili pak sa osvetljenim prozorom i zvezdanim nebom.
Moci ces odsada misliti da imas ovde u Arlu svoj letnjikovac. Jer ja sam odusevljen pomislju da je uredim tako da ti budes zadovoljan, i da to bude atelje u potpuno zeljenom stilu, tako uzmimo, da kada za godinu dana ti dodjes da provedes ovde i u Marselju godisnji odmor, to ce tada biti spremno, a kuca ce biti, kako ja kanim, krcata slikama odozgo do dole. 


Soba u kojoj ces ti stanovati ili koja ce biti Gogenova, ako G. dodje, imace bele zidove ukrasene velikim zutim suncokretima. 
Ujutro, kada se otvori prozor, vidi se zelenilo vrtova i izlazece sunce i ulaz u grad ...
U svojoj slici Nocna kafana, nastojao sam da izrazim da je kafana mesto gde se covek moze upropastiti, postati lud, pociniti zlocine. Napokon, nastojao sam kroz kontraste neznoruzicaste i crvene boje krvi i vinskog taloga, blage zelene Luj XV i Veroneze, koje cine kontrast zutozelenim i tvrdim plavozelenim bojama, sve to u bledosumpornoj atmosferi paklene uzarene peci, da izrazim nesto poput mracne sile jedne rakijasnice. 
A ipak, pod prividom japanske veselosti i Tartarenove dobrocudnosti ...


...
Zavidim Japancima na krajnjoj jasnoci koju kod njih imaju sve stvari. To nikada nije dosadno i nikada ne izgleda da je uradjeno u prevelikoj zurbi. Njihov rad je tako jednostavan, kao disanje, i oni prave figure u nekoliko sigurnih poteza ksa istom lakocom ao da je to tako jednostavno kao zakopcati svoj prsluk. 
...

*******************************************************************************
Ovim za sada zavrsavam sa Vinsentovim pismima za ovu godinu; sledece godine na njegov rodjendan, koji je 30. marta, ako bude zdravlja i bloga, postavicu delove njegovih pisama iz poslednjih 12+ meseci njegovog zivota. Do tada pogledati Simona Samu (ceo na youtube) i Valdemara :)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Oscar Wilde quote

Oscar Wilde quote
God knows; I won't be an Oxford don anyhow. I'll be a poet, a writer, a dramatist. Somehow or other I'll be famous, and if not famous, I'll be notorious. Or perhaps I'll lead the life of pleasure for a time and then—who knows?—rest and do nothing. What does Plato say is the highest end that man can attain here below? To sit down and contemplate the good. Perhaps that will be the end of me too.

Autorska prava

Creative Commons лиценца
Аutor bloga Casa del poeta tragico је Gradiva. Ovo delo je licencirano pod uslovima licence Creative Commons Autorstvo deliti pod istim uslovima 3.0 Unported.