Friday 1 October 2010

Season of mists and mellow fruitfulness ...

Radujem se jeseni jos tokom poznog leta kada se vec moze naslutiti izvesna svezina u vazduhu; kada se miris pecene paprike pocne vijugati kroz komsiluk a hrizanteme stanu da se pojavljuju po balkonima. Suskanje lisca pod nogama veseli me onako kako me zimi veseli skripanje snega a s proleca prvi cvetovi; zagasiti vatromet boja jeseni dovodi tiraniju vecitog zelenog na svoj kraj; vece dolazi sve brze, moram se vec i ogrnuti cebetom dok drzim knjigu u ruci; pored mene se pusi caj kojim zagrevam ruke. Leto je dosadno godisnje doba bez imalo dramskog, pozorisnog u sebi : tu nema spektakla. Prelaz iz proleca u leto - gotovo da je neprimetan kao i njegov prelaz u jesen; leto se koristi godisnjim dobima oko sebe kako bi imalo lice : zeleno proleca za vreme leta i dalje je zeleno - samo prebojeno jednom tamnom, umornom zelenom nijansom; s kraja leto ukrade i po malo zutog ili rdje jeseni. Celo leto tako prolazi kao jedan dugacak i nicim istaknuti dan, jedan drugom potpuno jednak. Jesen, sa druge strane, prepuna je  promena i dinamike, boja i zvukova, ukusa. Lisce susti nad nama, u krosnjama, ali i pod korakom; retko sta je tako lepo kao hodanje po suvom liscu. Kestenje pada na zemlju, kao i zirovi; cesto se sada mogu ugledati veverice kako skupljaju plodove za zimu. Boje su svuda, tople i zvucne, od najsvetlije zute pa sve do mrko smedje. Jesen je vesela iako i u toj prvoj, ranoj jeseni, ima ponesto od melanholicnog kvaliteta. Valjda zato ljudi najcesce ne vole jesen; ona ih gura ka tuznom nekom osecanju pa cak i depresivnim raspolozenjima. I zaista, jesen cesto sluzi i u umetnosti, narocito u knjizevnosti i filmu, kao scenografija za nesto tuzno-melanholicno ili cak tragicno; cesto se biraju jesenji dani, oni tmurni i kisni, da se opise tesko stanje duha, beznadje i ocaj. A kada se prikazuje smrt, recimo na filmu, najcesce tada lije kisa i vetar odnosi lisce na sve strane. Ovo nije cudno - ne samo sto je jesen po sebi shvacena kao setna i cak tuzna vec je i iskonski povezana sa zemljom, sa htonskim i mracnim, sa noci koja polako ovladava sve vise i sa - smrcu. Zatvara se prirodni krug stvari i sve ono sto je niklo, ispupelo i rascvetalo se tokom proleca i leta - sada prvo daje svoj plod a onda se susi i umire, stapa se sa zemljom iz koje je i poniklo. Bog svetlosti - koji je pobedio svoga mracnog brata blizanca tokom proleca, sada se sa njim opet izjednacio; od tada pa sve do zimskoga solisticija mrak pocinje sve vise da grize od dana. Sve se polako priprema na tminu i studen, zavladava kontemplativnost naspram prolecne i narocito letnje - aktivnosti. 

Medjutim, ja jesen veoma volim i smatram je punom najlepse poezije; volim sav taj sjaj radosti pre no sto zavlada mrak, taj poslednji trzaj prirode pred san. Svo to sarenilo, raskos boja, suskanje i tup-tup kestenova, rezak vazduh i kape; ususkavanje u fotelju sa cajem i knjigom. Sopen ili Sati (recimo ovo ili ovo kao muzicka pratnja ovom mom blogu a moze i meni najdrazi  valcer omiljenog  kompozitora :). Neka vrsta vesele melanholije. Jer, pre mraka i kontemplacije, pre smrti prirode koja ce na prolece opet vaskrsnuti, ovo je vreme proslavljanja i veselja - zavrsena je zetva i napravljeno vino; red je zahvaliti se (prirodi, Bogu, bogovima ili dobrim duhovima zemlje) na svom tom izobilju. Ne samo u svetu vec i ovde kod nas sada je vreme raznih proslava i festivala - u Sremskim Karlovcima i u Vrscu to su festivali vina, Grozdjenbalovi; u Kikindi - Dani ludaje, tacnije bundeve, gde ce se takodje i utvrditi koja je bundeva najveca. Stogovi sena su na poljima (secajuci na Monea:) koja ce uskoro zaziveti od vecernjih vatri.  Suncokreti su pognuli glave teske od semenja i vise ne prate kretanje sunca. Poslednji pokoseni klas zita uvek je bio vazan, samo u razlicitim kulturama razlicito i tumacen : bilo je potrebno da ga posece bas muskarac ili bas zena; ponekad je to narocito pozvani gost. Od njega se onda pravi lutka, ili se on kao dobro znamenje i simbol plodnosti kaci o domacinska vrata; ponekad se baca na polje kako bi i sledece godine dobro rodilo; ponekad se on spaljuje. Mi koji zivimo u gradu te kupujemo u super-marketima, skloni smo da zaboravimo znacaj doba kakav je bio ranije i kakav je jos i sada na selu, izgubili smo kontakt sa prirodom i ciklusom kroz koji ona, a i mi sa njom, prolazi. Sada je sve moguce pribaviti u svakome trenutku godine; i to je dobro, ali smo sa tim preimucstvom izgubili osecaj za sezone. Nije ni cudno onda sto jesen retko donosi radost jer se od nje primecuje samo ono malo lepo.

Medjutim, trebalo bi zamisliti drugacije vreme i radost sto su poljski radovi uspesno privedeni svome kraju; psenica je u vrecama, klipovi kukuruza uredno poslagani u ambarima a jabuke i dunje mirisu sa ormara; orasi su istreseni i u dzakovima sada cekaju na zimske kolace, zajedno sa sakupljenim lesnicima i bademima. Ususkane u ostavi cakle se tegle pekmeza, dzemova i slatkog, te kompota. Kupus se kiseli u kacama a u buradima stari vino. Nije nikakvo cudo sto je svima drago u dusi - plodovi godine cuce u kucama bas kao sto veverice ii drugi sitni glodari spremaju zalihe u svojim jazbinama. Zapalice se vatre i uzivati u igri i vinu koji proslavljaju  bogatstvo sezone pre velikog sna. Sve ove svetkovine zapravo su arhetipske i kao i mnogi drugi obicaji sezu do samog ljudskog postanka; ovde se zapravo proslavlja starodrevna boginja plodnosti, boginja Majka ili Zemlja, koja omogucava ovakvo bogatstvo. Zato nije ni cudno sto je jedan od najstarijih i najistrajnijih simbola jeseni - rog izobilja - ili carnucopia. Po starogrckom mitu ovo je rog koze Amalteje koja je svojim mlekom odgojila Zevsa. Zevs se u igri zaneo i slucajno joj polomio jedan rog; da bi joj se iskupio on joj je taj rog vratio prethodno mu podarivsi magicna svojstva : onome ko bi taj rog posedovao bila bi ispunjena svaka zelja. Tako je najcesce ovaj rog prikazivan prepun voca i cveca; vremenom je postao i atribut boginje Fortune ali i bozanstava polodnosti kao sto je Demetra ili u starom Rimu - Cerera i Telus. Ovi rogovi izobilja danas se mogu kupiti u formi pletenih korpi; popularne kao jesenja dekoracija na trpezarijskim stolovima a narocito u Americi za vreme Dana zahvalnosti, ciji su najuobicajeniji simbol pored curki i bundeva. On se puni tako plodovima jeseni i simbolima plodnosti : vocem, narocito jabukama i grozdjem, bundevicama, kukuruzima i klasjem psenice - slicno kao i alegorijske predstave jeseni koja na glavi nosi venac od vinove loze, poneki klas cita i u rukama korpu punu jesenjih plodova.

Ovo doba godine prepuno je rituala i misterija; nekada je slabljenje suncevih zraka i sve brze spustanje sutona imalo drugaciji smisao i davan mu je veci znacaj no danas u elektrifikovanom svetu. Umesto kasnih letnjih sutona i rane zore sada mrak sve brze pada, noc grize od dana. Suncevu svetlost zamenjuju ritualne vare, svetiljke, svece i baklje. Doba oko jesenje ravnodnevnice u staroj Grckoj bio je vezan za verovatno najvazniji ritualni dogadjaj tokom godine : Eleusinske misterije povezane sa mitom o nesrecnoj Demetri kojoj je Had oteo kcer. Sludjena od tuge boginja je svoju kcer trazila svuda, prerusivsi se u ljudsko oblicje. Tako je stigla i u Eleusinu, nadomak Atine, gde su je prihvatili pa cak i primili na dvor. Tu se ona brinula o malom prestolonasledniku kome je zelela da pokloni besmrtnost; ovaj ritual koji je u sebi sadrzao i stavljanje maloga u vatru, medjutim, nije se bas svideo detetovoj majci. Razbesnevsi se, Demetra je pokazala svoje pravo, bozansko oblicje i zatrazila da joj, kao nadoknadu, sagrade hram. Od tada je svake godine Eleusina postala hodocasnicko mesto. U njoj su se cuvali sveti predmeti za koje se verovalo da su poklon od same boginje i njene kceri, Persefone koju su jos nazivali Kora. O samim misterijama malo se zna, iako su se odrzavale preko dve hiljade godina : male misterije svake a velike svake pete godine. To je stoga sto su inicijanti bili pod zakletvom cutnje koja je, ako se prekrsi, nosila sa sobom najtezu kaznu. Zamalo tako i da nesretni Eshil strada - nekima se ucinilo da je u svojim tragedijama otkrivao tajne misterija, pa su mu stoga sudili; pusten je na slobodu tek onda kada je dokazao da nikada nije ni bio iniciran. Iz istih razloga Sokrat je odbio da bude inicijant - nije hteo da dozivi nesto o cemu kasnije ne bi mogao da razgovara sa svojim ucenicima. 

Sa atinske agore upucivan je poziv inicijantima; iniciran je mogao biti samo onaj ko nije varvarin, koji, dakle, govori grcki; to znaci da je kult primao kako aristokrate i bogate ljude, tako i robove. Takodje nije mogao biti iniciran ni onaj koji je ruke uprljao krvlju, osim ako nije prosao poseban obred ociscenja od greha. Zatim se zrvovalo prase u moru, gde se vrsilo i ritualno kupanje; procisceni ucesnici misterija sledeceg dana polazili su, peske ili na kolima, ka Elusini, zajedno sa ritualnim predmetima koji su prenoseni iz hrama Elusiona na Akropolju ka mestu kulta. Eleusina je sada predgrdje Atine do kog se moze stici auto putem; od Akropolja udaljena je nekih 22 km koji su inicijanti prelazili. Nakon tog dugog puta oni su se odmarali i postili sve do veceri kada su ritualno ispijali pice zvano kykeon. Mnogi misle da je ovo pice, koje se pominje u Himni Demetri kao pice koje je ona ispijala, sadrzalo neko intoksinirajuce dejstvo; pravljeno od razi i metvice, smatra se da su u njega dodavane neke pecurke ili da su takvo svojstvo davale gljivice sa razi. Tek, iako za to nema dokaza, veruje se da je nesto proizvodilo blago narkoticko dejstvo koje je pojacavalo dozivljaj vidjenog na misterijama. A sta se to tacno dogadjalo - to zaista i ostaje - misterija. Neki smatraju da je tokom noci izvedena citava predstava price o Persefoni, te da su i ucesnici silazili u neku vrstu Hada, da bi potom opet "vaskrsli"; Kerenji smatra da nema dokaza da je nesto toliko veliko organizovano ali da je prica verovatno bivala ispricana kroz plesove uz vatre. Verovalo se da se tada ucesnici susrecu sa zivim bogovima, da saznaju sustinu stvari i sveta, te da cak dobijaju specijane moci i privilegije nakon smrti. Hierofant, glavni svestenik, ulazio je sam u prostoriju zvanu anakteron gde su se nalazili sveti predmeti. Potonji hriscanski pisci zamisljali su da se tada on i visoka svestenica Demetre spajaju u simbolickom braku - ieros gamos - kako bi obnovili plodnost zemlje. Slicno ovome se desavalo u nekim keltskim obredima i proslavama plodnosti. Ove misterije trajale su 9 ili 10 dana, a u njih je bio ukljucen i Asklepijev festival; na kraju svega odavala se i posta umrlima.

Kelti su delili godinu drugacije nego sto mi to cinimo - njihov tocak vremena delio se na godisnja doba ne odnosu na zimski solisticij, prolecnu i letnju ravnodnevnicu i letnju dugodnevnicu; za njih jesen pocinjala jos u nasem avgustu dok je nas pocetak jeseni - jesenja ravnodnevnica - po njima sredina jeseni. Kada se bolje razmotre stvari vidi se da je ta podela dosta tacnija od ove nase; tesko da jesen zaista pocinje tek 23. septembra, zima krajem decembra a prolece krajem marta. Mesec septembar oni su tako nazivali Mea'n Fo'mhair; oko ravnodnevnice oni su dakle proslavljali sredinu ili vrhunac jeseni; centar tih proslava bio je takozvani Zeleni covek koji je mnogo toga ali pre svega duh sume, zelenila, prirode koji  se tada sukobljava sa svojim protivnikom, uglavnom obucenim u crveno, koji ga pobedjuje. U trenutku kada su bog svetlosti (Llew) i  njegov suparnik i alter-ego bog mraka (Goronwy) u ravnotezi, poslednji su momenti vladavine prvog. Drugi, koga su zamisljali ponekad sa rogovima, pobedjuje i uzima k sebi za zenu boginju zemlje i ceo nas svet za svoje kraljevstvo; on ce medjutim biti krunisan tek oko Noci vestica koje neo-pagani i moderni druidi nazivaju Samhain, a koji posmatraju kao pocetak zime. Ovaj bog svetlosti takodje je i duh polja i letine - tako se on ritualno zrtvuje u vidu lutke napravljene od poslednjeg klasa psenice ili stabljike kukuruza : to je The Wicker Man; on se spaljuje na polju uz muziku, vatre i ples. Kod neopagana ovakva lutka, preteca strasila jer se oblaci u ljudsku odecu, zove se John Barleycorn :) No, posto farmeri u proslosti nisu mogli bas tacno sracunati jesenju ravnodnevnicu - ona se proslavljala uglavnom 24. i 25. septembra (kod Kelta novi dan pocinje sa zalaskom sunca prethodnog) koji je onda crkva preuzela i dodelila ga Arhandjelu Mihailu; tako da katolici tokom ovog perioda slave Michaelmas.


Savremeni druidi i Vika(ni) na ovaj dan slave Mabon (izgovara se mejbon) koji se jos naziva i Harvest Home jer se tada zavrsava zetva otpoceta na prethodni vika sabat (Lammas). Pun mesec pre ili na ravnodnevnicu (ove godine je pun mesec pao bas na taj dan) zove se tako - Harvest Moon; smatralo se da se pri punom mesecu jos moze raditi na polju jer ga je on snazno osvetljavao. Septembarski mesec se takodje moze zvati i Wine Moon jer se u ovo vreme grozdje bralo i pretvaralo u vino. U vecini religija vino predstavlja krv zrtvovanog boga; tako je to i u hriscanstvo preneto. Ovo je takodje vreme, smatraju Vikani, da se zameni stara i napravi nova metla; jabuke u ovo vreme zriju te se i ona uvrstava u ishranu kroz mnoge recepte; Vikani kazu da bi samo trebalo prvo dobro obrisati koru vocke, kako bi se oterali sa nje svi zlocesti duhovi i demoni koji cuce na njoj. Jabuka je oduvek i u svim kulturama smatrana vockom zdravlja; jedino je u hriscanstvu, losom interpretacijom, dobila i losu ulogu.

Mali paganin u meni raduje se svemu ovome te pred jesen dobijam, kao i pred prolece, neverovatnu zelju da ukrasavam kucu jesenjim motivima, odnosno - da unesem jesen i u nas dom. Mislim da to potice od skole i onih panoa u ucionicama prvih razreda koji su bili ukrasavani prigodno godisnjem dobu : na prolece tuda su proletale lastavice od papira, cvece, leptiri i pcele; na jesen su tu mesta nalazila strasila, bundeve, grozdje i suvo lisce. Pred novogodisnje praznike oni su bili zamenjivani Snesko Belicem, pahuljicama i Deda Mazovima. Sve ovo je jos s proleca i jeseni dopunjavano maskenbalima koji bi se odrzavali na Kalisu; svaki razred imao bi svoju masku, svako dete bi je napravilo uz pomoc roditelja kod kuce. Mi smo jedne godine koje se secam bili - suncokreti. Crtali bi se i veliki crtezi na hameru koji bi predstavljali razred; najbolji bi onda bili prenoseni kredama na asfalt kalemegdanske velike staze :) Tako da koren svoga paganizma nalazim u skoli :)  Odatle takodje i nagon da se s jeseni kupuju sveske i olovke; kao sto Tom Henks kaze u You've Got Mail :  

Don't you love New York in the fall? It makes me want to buy school supplies. I would send you a bouquet of newly-sharpened pencils if I knew your name and address.
Dekoracije za sve prilike sada se lako mogu naci u radnjama poput Coin Casa ili u Merkuru; mnogo cega ima i po onim malim radnjama koje su nesto izmedju kineskih i Maske : odatle potice moje strasilo koje je na ravnodnevnicu zabodeno u saksiju hibiskusa :) Jesenji sajmovi cveca mesto su gde se pored hrizantema koje su cvece sezone  i onih bundevica raznih oblika i boje, mogu pronaci takodje tako neke zgodne dzidze, korpice, gorionici u obliku bundeva i slicno. No, ono sto je lepo u vezi jeseni jeste da je glavna dekoracija svuda oko nas i ne kosta nista : suvo lisce, bobicasti grmovi, kestenje, zirovi i - sipak.

Trebalo bi zaci u sume i parkove, oslusnuti sustanje jeseni i pokupiti njene plodove. Sada vec retko ko bere sipak za zimske cajeve, iako je tako prepun C vitamina. Ja se secam tih sipkova i zvuka koji, osuseni, cine kada se necim zgodnim - na primer klestima - drobe u lonac uz jedan rasprskavajuci zvuk. Kao sto je pekmez od kajsije kralj pekmeza tako i caj od sipka vlada nad ostalim cajevima.  Pri tom je on, kao sto su to i razni bobicasti grmovi, izuzetno lepa dekoracija; cak i kada se sasusi i dalje lepo izgleda. Zireve i kestenje skupljali bi s jeseni sa bakom na Kalemegdanu; nesto od tog kestenja moglo se posle godinama naci po ormarima jer, navodno, cuvaju od moljaca odecu. Divlji kesten je verovatno, za mene, omiljeni plod jeseni - gladak i obao daje ugodan osecaj prstima koji se oko njega skupe. Kazu da se po dzepovima treba nositi u neparnom broju ili onom koji je deljiv sa tri : tada on stiti od mnogih bolesti :) Zbog svoje bodljikave opne kesten je jos smatran i simbolom cestitosti i nevinosti. Punoca kestena i njegov sjaj gubi se medjutim tokom vremena, kada se njegova unutrasnjost pocne susiti; za razliku od zireva koji mogu ostati sacuvani, narocito ako se necim lakiraju, i do nekoliko sezona. Medjutim, iako tako prolazan, kesten ipak ima svoju besmrtnost u pisanoj reci : kod Hermana Hesea, na primer, nalazi se na pocetku Narcisa i Zlatoustog jedan pitomi kesten : 

Pred dvostrukim stubićima koji su nosili polukružni svod na glavnoj kapiji manastira Marijabrona, kraj samog puta, rastao je jedan kesten, usamljeno čedo juga, ko zna kada donesen ovamo sa nekog hadžiluka u Rim, pitomi kesten snažnog stabla; njegova okrugla krošnja nežno se nadnosila nad put, ispršeno disala na vetru, u proleće je — kad bi se sve unaokolo već zelenelo, pa se čak i manastirski orasi zaodeli crvenkastim mladim lišćem — još dugo oklevala da razvije pupoljke, pa bi onda, u vreme kad su noći najkraće, iz lisnatih bokora poterala bledunjave, beličasto-zelene zrake svojih neobičnih cvetova, što mirišu tako opominjući, tako obespokojavajući oporo i snažno; a u oktobru, kad su voće i grožđe već pobrani, jesenji vetar bi iz zazutele krošnje obarao bodljikave plodove, — koji nekih godina nisu ni stizali da sazru —, pa bi se oko njih otimali manastirski đaci, a subprior Gregor, poreklom iz Italije, pekao bi ih u svojoj sobi na vatri u kaminu. Krošnja lepoga drveta je neobično i nežno šumorila nad ulazom u manastir, kao osetljiv i pomalo zimljiv gost iz nekog drugog predela, potajno srodan sa vitkim pščarskim dvostrukim stubićima na portalu i sa kamenim nakitom prozorskih lukova, pervaza i stubova, i ljudi iz romanskih i latinskih strana su ga voleli, a domaći zijali u njega kao u tuđinca.



medjutim jos drazi mi je onaj, tako poznat kesten, kod Danila Kisa :


S jeseni, kada pocnu vetrovi, lisce divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom nanize. Onda se cuje zvuk : kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanje vetra, sam od sebe, kao sto padaju zvezde - vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom. Ne radja se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava ljustura, iznutra belicasto plava, a iz nje iskacu vragolasti, tamni melezi, zacakljenih obraza, kao jagodice nasmejanog crnca.U nekoj se mahuni nalaze blizanci; ipak bi ih ljidi mogli razlikovati: jedan ima na celu belegu, kao konj. Majka ce dakle,uvek moci da ih prepozna - po zvezdi na celu.
  Decak kupi divlje kestenove koji su se sakrili u rupe na travnjaku i stavlja ih pod obraze. Usta su mu puna neke lepljive gorcine. Decak se smeska. Trebalo bi se popeti na granu, izabrati jedan grozd i cekati. Ne dati andjelu sna da te prevari. Trebalo bi bar tri dana i tri noci ,bez jela i pica,bez sna i pocinka, gledati plod. Kao kada se gleda mala kazaljka na satu. Bodlje su se stvrdle i pri vrhu malo potamnele. Ako ih dirnes nevesto, na prstu ce ti napraviti rupicu, pa ce da potece tvoja lepa, crvena krv. Moraces onda da sises svoj prljavi prst kojim si malopre pravio grudve od blata i fuskije. A moze da nastupi i trovanje krvi. Kada se to dogodi ,onda deca umiru. Stave ih u male pozlacene sanduke i nose ih na groblje, medju ruze.Na celu povorke nose krst, a za sandukom idu decakova mama i tata i, naravno, njegova sestra, ako je imao sestru. Majka je sva u crnini, ne vidi joj se lice.Samo tamo gde su oci ,crna je svila vlazna od suza.

No sta reci tek o hrastu koji moze doziveti i osam stotina godina i koji je uvek povezivan sa vrhovnim bogovima, gromovnicima ? Hrast je simbol snage, hrabrosti i istine; druidima je on, kao sto znamo, bio sveto drvo koje je predstavljalo muski princip, naspram zenskog u vidu imele. Pored toga Kelti su smatrali da je drvo hrasta vrsta kosmickih vrata preko kojih se moze stupiti u druge dimenzije postojanja. I kod Grka i Rimljana hrast je drvo vrhunskih bozanstava - Zevsa i Jupitera; venac od hrastovog lisca nosili su pobednici na pitijskim igrama a od hrasta je i corona civica koju su nosili Rimljani koji su spasili nekome zivot a kasnije i senatori. Hrast je i Torovo drvo zivota, kao i sveto drvo slovenskog boga Peruna; kasnije su ga preuzeli i hriscani kao simbol Hrista : na Bozic je u nasim kucama prisutan kao Badnjak a poznato je da je u nekim selima, s pocetka hriscanstva, drvo hrasta zamenjivalo crkvu. Tako je i njegov plod, zir, kod Kelta smatran simbolom zivota i besmrtnosti;  smatrali su da zirevi stite i od munje pa su stavljani na kuce ili su motivom zira ukrasavani prozori. U supljinama hrasta, veruje se, zive sumski patuljci i vile. Posto se zirevi nalaze samo na starijem drvecu - on je posmatran i kao simbol strpljenja i cekanja pa samim tim i mudrosti. Jos i danas postoji izreka u engleskom jeziku Great Oaks from little acorns grow. U nemackom folkloru postoji zanimljiva prica o jednom seljaku koji je tako prevario djavola : djavo ga je susreo i trazio mu njegovu dusu; seljak je uzvratio da ce mu je i dati ako samo saceka prvog ploda od semena koje zasadi. Seljak je zasadio hrast znajuci da ima jos mnogo godina zivota pred sobom :)


U Americi (u SAD i nesto manje u Kanadi) jesen je narocito spektakularna : ne znam da li je to stoga sto je klima drugacija ili zato sto je to neko drugo drvece tek - oni imaju sarenu i lepu jesen mnogo duze nego mi. A posto dva velika praznika idu jedan za drugim - Thanksgiving i Halloween oni se jako trude da prigodno ukrase svoje domove. To je ujedno i jedino doba (od Noci vestica do Bozica) koje bih volela da mogu tamo da provedem. S obzirom da su majstori spektakla oni i od ovih praznika, koji se ponegde jos i dopunjava sa meksickim festama Dana mrtvih, umeju da naprave citav dozivljaj. Posvuda su tada bundeve, fenjeri, klipovi kukruza i strasila. U poslednje vreme, medjutim, primecujem i kod nas tu tendenciju da se izlozi radnji na ovaj nacin ukrasavaju pa se cak i proslavlja Halloween - vec dugo u KST-u svake godine desava se maskenbal. To nekima smeta jer lici na amerikanizaciju naseg drustva; ja nemam nista protiv toga, naprotiv, dopada mi se taj paganizam i proslavljanje godisnjih doba. Sve to sto oni slave ima svoj koren u starim obicajima. Na internetu se lako mogu pronaci razni saveti, slike i predlozi kako napraviti jesenje dekoracije i kako ukrasiti svoj dom. Kod nas su u kuci, sem tog strasila, zelene svece u fenjeru zamenjene tamno narandzastim u kojima je jos utopljeno i neko suvo lisce; sipak i bobice stoje u bokalu a tu je i psenica. U pletenim korpicama nalaze se sisarke, kesten i zirevi od neke prosle jeseni : jedva cekam da sakupim nove. Tu su i dva klipa kukruza koje smo uzabrali (citaj : ukrali:) sa nekog polja pre vise godina trazeci salas na Ludasu :) Jedva cekam jesenji sajam cveca da dopunim sve hrizantemama, koje su u Japanu simbol dugovecnosti i srece a u Kini - jeseni; makovim caurama i bundevicama :)

Za kraj evo Kitsa koji je ovom postu dao i ime, kao i jedan lep muzicki video, da upotpune jesenji mood :)

To Autumn, 1820:

    Season of mists and mellow fruitfulness,
    Close bosom-friend of the maturing sun;
    Conspiring with him how to load and bless
    With fruit the vines that round the thatch-eves run;
    To bend with apples the moss’d cottage-trees,
    And fill all fruit with ripeness to the core;
    To swell the gourd, and plump the hazel shells
    With a sweet kernel; to set budding more,
    And still more, later flowers for the bees,
    Until they think warm days will never cease,
    For Summer has o’er-brimm’d their clammy cells.


4 comments:

  1. Au zeno...koliki post ;) Divnooo..ne mogu da verujem koliko se ovih dana zalim i kukam sto vise nije toplo, a u sustini kad bolje razmislim i ja volim jesen mozda najvise od svih doba. Savrsena je za nostalgiju..but in a good way ;)

    ReplyDelete
  2. Moji su postovi uvek prekomenerne duzine, uopste nisu optimalni :))) Ovaj jos i nije tako dugacak kako umeju da budu,nego je valjda tema takva da ti se cini jako dugacak ;) :))) Stvar je u tome sto ja to sebi pisem, u stvari ...

    ReplyDelete
  3. Znam da nisu..zbog toga ih i volim ;) Ma i ja sebi pisem..kome cu drugome..to ja zovem kao razgovor sa imaginarnim prijateljem (sto je samo moja persona br2) ali u elektronskoj verziji ;)

    ReplyDelete
  4. How terribly narcissistic of us :)

    Razumemo se, completely ;)

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Oscar Wilde quote

Oscar Wilde quote
God knows; I won't be an Oxford don anyhow. I'll be a poet, a writer, a dramatist. Somehow or other I'll be famous, and if not famous, I'll be notorious. Or perhaps I'll lead the life of pleasure for a time and then—who knows?—rest and do nothing. What does Plato say is the highest end that man can attain here below? To sit down and contemplate the good. Perhaps that will be the end of me too.

Autorska prava

Creative Commons лиценца
Аutor bloga Casa del poeta tragico је Gradiva. Ovo delo je licencirano pod uslovima licence Creative Commons Autorstvo deliti pod istim uslovima 3.0 Unported.